Prodaju djecu za stoku i rakiju: Ugovoreni brakovi surova realnost s kojom se BiH suočava i danas

22.07.2026. | 11:26 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Prodaja maloljetnih djevojčica za nekoliko hiljada maraka, stoku ili flašu alkoholnog pića nije epizoda iz davne prošlosti, već surova realnost s kojom se Bosna i Hercegovina suočava čak i danas. Iza termina „prijevremeni“ ili „ugovoreni brak“ u mnogim slučajevima kriju se teški oblici kršenja ljudskih prava, zlostavljanje i trgovina ljudima, dok zvanične statistike prikazuju samo vrh ledenog brijega.

Prema zvanično dostupnim podacima, svake godine u Bosni i Hercegovini nekoliko desetina maloljetnika formalno stupi u brak prije punoljetstva. Međutim, stručnjaci i nevladin sektor upozoravaju da su ove brojke nerealno niske jer se većina slučajeva odvija u sivoj zoni, kroz neformalne vanbračne zajednice koje nikada ne uđu u službene evidencije matica ili centara za socijalni rad.

Prodaju djecu za stoku i rakiju

Da ugovoreni brakovi nisu i ne smiju biti posmatrani kao kulturološka specifičnost, potvrđeno je i na nedavnom okruglom stolu u Tuzli, koji je organizovao OSCE. Poručeno je jasno da maloljetnički brakovi više nisu samo problem romske zajednice, već sistemski problem društva koji se koristi kao paravan za eksploataciju.

Aktivisti s terena svjedoče o poraznim i potresnim sudbinama djece čiji su roditelji trgovali njihovom budućnošću.

Indira Bajramović iz Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ iz Tuzle upozorava za BHRT da stvarne informacije o neformalnim vanbračnim zajednicama koje nastaju kroz dječije brakove praktično ne postoje u zvaničnim registrima.

Romska udruženja na terenu bilježe zapanjujuća iskustva. Zabilježeni su slučajevi u kojima je majka prodala kćerku za 3.000 KM, druga za ovcu, dok je u trećem slučaju otac dao maloljetno dijete u zamjenu za litar rakije.

Slični primjeri u prošlosti su stizali i do pravosudnih organa u BiH, gdje su djevojčice starosti od 13 do 15 godina ugovorenim brakovima prevožene u druge gradove ili inostranstvo radi sticanja imovinske koristi za roditelje. Iako su takvi slučajevi od strane Suda BiH u više navrata okarakterisani kao čista trgovina ljudima, praksa prepoznavanja i sprečavanja na terenu i dalje zakazuje.

Statistička nevidljivost i zakazivanje institucija

Ombudsmenka za ljudska prava BiH, Jasminka Džumhur, ističe da podaci koji pristižu iz opština, matičnih ureda i centara za socijalni rad prikazuju tek sporadične slučajeve.

„Mali broj registrovanih slučajeva više govori o slabom prijavljivanju i nedovoljnoj evidenciji nego o tome da problema nema na terenu“, naglašava Džumhur, piše BHRT.

Kako objašnjavaju stručnjaci, ugovorene zajednice u kojima žive maloljetnici ostaju skrivene unutar porodičnih zidova sve dok ne dođe do drastičnih oblika nasilja ili dok djevojčica ne zatrudni i završi u zdravstvenoj ustanovi, kada je reakcija sistema već zakasnila.

Napuštanje škole kao prvi korak ka izolaciji

Jedan od ključnih okidača i pokazatelja da je dijete u riziku od prisilnog braka jeste napuštanje formalnog obrazovanja. Kada dijete napusti školsku klupu, ono gubi jedini spoljni mehanizam zaštite i podrške. Udaja se tada u siromašnim i marginalizovanim sredinama često pogrešno predstavlja kao „spasenje“ ili „rješenje“, iako u praksi znači prekid djetinjstva, trajno osiromašenje i izlaganje riziku od porodičnog nasilja.

Sumka Bučan iz organizacije CARE International Balkans naglašava da je rad s mladima kroz edukativne programe ključan. Programi koji se bave zdravim životnim stilovima, prevencijom nasilja i izgradnjom ravnopravnih odnosa pomažu mladima da prepoznaju svoja prava i odupru se pritisku okoline.

Osim fizičkog i socijalnog stradanja, posljedice po mentalno zdravlje djece su dugotrajne. Siniša Sajević iz Fondacije „Krila nade“ poručuje da se prisilni i maloljetnički brakovi nipošto ne smiju opravdavati tradicijom ili običajnim pravom.

„To moramo nazvati pravim imenom, to je drastično kršenje osnovnih ljudskih i dječijih prava. Mentalno zdravlje žrtava mora dobiti centralno mjesto u sistemu zaštite, jer posljedice prisile i traume ostaju prisutne godinama“, ističe Sajević prenosi BHRT.

Zašto nema presuda?

Krivični zakoni u BiH jasno definišu prisiljavanje na brak i trgovinu ljudima kao teška krivična djela. Uprkos tome, optužnice i pravosnažne presude protiv roditelja ili staratelja koji ugovaraju ili prodaju svoju djecu i dalje su izuzetno rijetke.

Joško Mandić iz Agencije za ravnopravnost polova BiH podsjeća na zakonsku regulativu i naglašava da je ključni problem u sprovođenju zakona na terenu.

„Prinudni brak je po zakonu krivično djelo. Međutim, ključ je u jačanju institucija, policije, socijalnih službi i pravosuđa, kako bi se takvi slučajevi prepoznali na vrijeme, prijavili i adekvatno procesuirali, umjesto da se posmatraju kao privatna porodična stvar“, zaključuje Mandić prenosi BHRT.

Dok god društvo i institucije ugovorene brakove budu posmatrali kroz prizmu tradicije, a ne kroz zakonsku definiciju trgovine ljudima i zlostavljanja djece, stotine maloljetnika u BiH ostajaće bez djetinjstva, zamijenjenog za novac, imovinu ili usmene dogovore odraslih.