Prije nego što prepišete kuću djeci, ovo morate znati: Jedan detalj može vas sačuvati od ulice

Željka Pavlović | BL Portal

01.09.2026. | 07:16 Dodaj BL Portal kao Google izvor

„Prepisaću kuću djeci za života.“ Malo je onih koji ovu rečenicu nisu čuli, ali se iza nje krije mnogo teže pitanje. Da li roditelj tako na vrijeme uređuje imovinske odnose ili se odriče posljednje sigurnosti koju ima?

Građani se sve rjeđe oslanjaju isključivo na testament, dok se u advokatskim kancelarijama sve češće raspituju o ugovoru o doživotnom izdržavanju. Razlog je jednostavan. Žele da njihova volja bude poštovana, ali i da se zaštite dok su živi.

Nekada je prostor za zloupotrebe bio znatno veći. Danas se prije zaključenja ugovora pribavlja obimna dokumentacija, a u osjetljivim slučajevima i stručna procjena psihijatra, kako bi se otklonila sumnja u sposobnost osobe da razumije pravne posljedice svoje odluke.

„Bilo je slučajeva gdje roditelji prepišu djeci sve, pa sutra zateknu promijenjenu bravu. Danas se to jako rijetko dešava, ljudi su više upućeni u svoja prava, ali i kada potraže advokata oni su već došli jako dobro pripremljeni. Tako da znaju da testament i nije neka zaštita da će se njihova želja ostvariti, osporiv je u odnosu na ugovor o izdržavanju“, objašnjava za BL portal advokat Mile Antonić.

Tokom bogate advokatske karijere Antonić se nagledao situacija u kojima je imovina postala razlog da se najbliži ljudi trajno „zakrve“. Zbog toga smatra da je imovinske odnose najbolje urediti na vrijeme, ali tako da vlasnik ne ostane bez prava da svoju imovinu koristi do kraja života.

„Ukoliko neko ima nešto imovine, neće da škodi da se to i kroz dokumente provuče, ali isključivo da se ostavi pravo doživotnog uživanja. Imamo i slučajeva kada roditelji prepišu sve djeci, ali oni i nisu tako mudri sa upravljanjem imovine, pa se zalete, daj kredit, hipoteku, još koji dug i na kraju svi završe na ulici. Sve što se može završiti za života, najbolje je to i uraditi, da se kasnije ne tuku oko toga“, savjetuje Antonić.

Drugim riječima, problem nije uvijek u lošoj namjeri nasljednika. Dovoljni su nepromišljen kredit, hipoteka ili dug da imovina koja je stvarana decenijama bude izgubljena. Roditelji tada mogu ostati bez kuće koju su sami gradili, iako su vjerovali da je predaju u sigurne ruke.

Prema Antonićevom iskustvu, najteži sporovi najčešće nastaju između djece iz različitih brakova, jetrva, ali i u porodicama u kojima je jedno dijete godinama brinulo o roditeljima, dok se drugo držalo po strani. Kada dođe vrijeme za podjelu imovine, stare porodične zamjerke često postaju važnije od pravnih argumenata.

„Vrlo rijetko će doći roditelji i prepisati svu imovinu samo jednom djetetu, iako ih ima više. Obično i kada dođu, to su jako teške situacije u porodici, gdje je dijete ovisnik o narkoticima ili kocki, posebno ako je bilo nasilja. Vjerujte, kada se roditelj na to odluči, onda nikome nije lako. Obično se većina roditelja bori kroz život, crnči da ostave nešto toj djeci i u svemu tome desi se problem“, navodi Antonić za BL portal.

Rijetko se, kaže, događa da djeca tek nakon smrti roditelja potpuno iznenađena saznaju da su izostavljena iz podjele imovine. Danas se porodične i imovinske prilike teško mogu potpuno sakriti. Ipak, postoje slučajevi u kojima ostavinski postupak otkrije tajne koje mijenjaju sve što je porodica do tada vjerovala da zna.

„Međutim, imali smo nešto ranije i situacija gdje nakon smrti supruga, oca, porodica sazna da je on vodio dvostruki život, te da ima još djece, ali i imovine za koju oni nisu ni znali. To u suštini bude najveći šok“, priča Antonić.

Šta ako vas nasljednik iznevjeri nakon što ste mu povjerili imovinu?

Ni tada, objašnjava Antonić, nije nužno sve izgubljeno. Ugovor se može osporavati, posebno dok je vlasnik imovine živ. Presudno je šta je njime dogovoreno, da li je druga strana izvršavala preuzete obaveze i da li je svojim ponašanjem grubo narušila ugovorni odnos.

Takvi postupci, međutim, često su mnogo više od običnog pravnog spora. Oni predstavljaju konačni lom odnosa između ljudi koji su nekada vjerovali jedni drugima.

„To su sve jako ružne situacije. Na kraju, na našim prostorima postoji ta tendencija da neko nešto mora naše naslijediti, a ne mora. Ima ljudi koji pred kraj života odluče da sve rasprodaju i svoje ‘posljednje dane’ provedu uživajući i putujući. Možda tolike borbe za nasljedstvo i ne bi bilo kada bismo shvatili da nam niko ništa nije dužan“, zaključuje Antonić za BL portal.