Pravoslavci danas slave Đurđic: Počinju Vučji dani koji će pokazati kakva će biti zima

16.11.2021. | 07:37

Srpska pravoslavna crkva i vjernici danas slave Đurđic, praznik posvećen prenosu moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije (današnji Izmir) u Lidu što je bilo ispunjenje njegove posljednje želje. Uvijek se obilježava 16. novembra.

Sveti Georgije je inače veoma poštovan u našem narodu i slavi se čak dva puta godišnje. Vjernici uz Đurđic obilježavaju 6. maja i dan njegove smrti (Đurđevdan).

Đurđic za razliku od Đurđevdana nije obilježen crvenim slovom u bogoslužbenom kalendaru. Ne spada u zapovjedne praznike iako je od velikog značaja za pravoslavnu crkvu.

Đurđic je prema nekim procjenama po brojnosti svečara na osmom mjestu slava u Srba. Ujedno je gradska slava Novog Sada i Bora.

Na pravoslavnim ikonama Sveti Georgije predstavljen je kako sa krstastim mačem ubija aždaju, koja je simbol paganske vjere, dok je na ikni koja se iznosi na Đurđic predstavljen sa mačem ili kopljem u rukama. U pravoslavnim manastirima Sveti Georgije je prvi u redu svetih ratnika sa štitom i krstastim mačem.

Odbio poslušnost caru neznabošcu

Sveti Georgije rođen je u maloj Aziji u bogatoj i uglednoj hrišćanskoj porodici, ali je kao dijete ostao bez oca i sa majkom se preselio u Palestinu. Car Dioklecijan ga je kasnije postavio za vojnog zapovjednika, a kasnije i za vojvodu.

Za vrijeme Dioklecijana organizovan je najveći progon hrišćana. Georgije je na jednom saboru govorio protiv ovakvog odnosa prema hrišćanima, a tada je caru priznao da je i sam hrišćanin.

Zbog toga je car naredio da ga stave na strašne muke. Tražio je od Georgija da se pokloni pred kipom boga Apolona da bi mu poštedio život.

Iako je car očekivao da će se odreći hrišćanstva, Georgije je prišao statui Apolona, potom je prekrstio, a kip se srušio zajedno sa ostalim statuama u hramu.

Dioklecijanova žena Aleksandra je tada uzviknula:

“I ja verujem u Boga koji Georgiju daje toliku snagu”.

Dioklecijan je zbog toga naredio da se Georgiju i Aleksandri odrubi glava. Pogubljen je 23. aprila po starom kalendaru ili 6. maja po novom 303. godine.

Običaji

Dani od Đurđica do Svetoga Mrate (24. novembar) nazivaju se Mratinci ili Vučiji dani jer je Sveti Mrata zaštitnik vukova. U vrijeme mratinaca ne prede se vuna i ništa se ne pere. Naši stari su vjerovali da se do Svetog Mrate ništa ne daje iz kuće. Žene ne rade ručne poslove, a vjeruje se i da bi krojači i obućari trebalo da odmaraju.

U selima zapadne Srbije tih dana se klalo crno pile ili mladi crni pjetao, a Hercegovci su klali crno jare. Vukovi se nisu lovili jer bi to mještanima donijelo veliku nesreću. Takođe postoji vjerovanje da će zima biti maglovita i promjenljiva ako je vrijeme za Mratince maglovito, a ako je vedro, zima će biti jaka.

Prema narodnom vjerovanju zima dolazi sa Đurđicem, a odlazi sa Đurđevdanom.