Policijska brutalnost sve češća: Advokatica objasnila šta uraditi ako ste žrtva

14.04.2026. | 14:12

Banjaluka se posljednjih sedmica suočava sa nizom događaja koji su otvorili pitanje granice povjerenja između građana i policije.

U tom kontekstu važno je podsjetiti šta građani koji smatraju da su bili žrtve policijske brutalnosti mogu konkretno učiniti.

Na prvom mjestu je naravno podnošenje krivične prijave nadležnom tužilaštvu, uz koju se mogu, osim izjave, dostaviti i materijalni dokazi, poput medicinske dokumentacije o zadobijenim povredama.

Međutim, to nije jedini pravni put. Građanima je na raspolaganju i parnični postupak u kojem se tuži Republika Srpska i traži novčana naknada.

Prema izjavama pravnika, upravo ovaj postupak, ukoliko se navodi dokažu, često je i lakše dobiti, za razliku od krivične prijave o kojoj konačnu riječ daje tužilaštvo.

Dodatno pojašnjenje daje advokatica i borac za ljudska prava iz Banjaluke Jovana Kisin Zagajac, koja ističe da pravna borba u ovakvim slučajevima ne završava na jednoj prijavi.

– U slučajevima policijske brutalnosti, priča ne završava na krivičnoj i disciplinskoj prijavi, često tu tek počinje. Oštećeni imaju pravo da pokrenu građanski postupak protiv države i traže naknadu štete zbog povrede fizičkog integriteta, dostojanstva i psihičkog trpljenja, nezavisno od toga da li će neko krivično odgovarati. To je konkretan mehanizam odgovornosti, jer država prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima ne odgovara samo za zabranu zlostavljanja, nego i za to da obezbijedi djelotvoran pravni lijek i obeštećenje – objašnjava advokatica Kisin Zagajac.

Kako dodaje, ni obraćanje domaćim institucijama ne treba posmatrati kao formalnost, već kao dio šire strategije.

– Obraćanje Instituciji ombudsmana za ljudska prava BiH i pokretanje unutrašnjih kontrola nisu rješenje sami po sebi, ali jesu važni, jer pokazuju da li je država reagovala ozbiljno ili samo formalno. Ako i kada domaći sistem ne funkcioniše, kada nema efikasne istrage, postupci traju godinama ili se dokazi zanemaruju, postoji mogućnost obraćanja Evropskom sudu za ljudska prava, koji ne sankcioniše samo zlostavljanje, već i neefikasnost države u njegovom procesuiranju – objašnjava Kisin Zagajac.

Ona ističe da u ozbiljnijim slučajevima postoji i međunarodni nivo zaštite.

– Paralelno, u ozbiljnijim ili sistemskim slučajevima, moguće je i obraćanje UN tijelima, prije svega Komitetu protiv torture i Specijalnom izvjestiocu UN za torturu. Suština je da pravna zaštita postoji na više nivoa – i na domaćem i međunarodnom – ali zahtijeva upornost i paralelno vođenje postupaka, jer jedan postupak rijetko daje rezultat sam za sebe – zaključuje ona.

Istovremeno, kada policija i prijavljeni službenici dobiju informaciju da su prijavljeni nadležnom tužilaštvu ili da je pokrenut parnični postupak, mogući su pritisci kako bi se prijava povukla.

Ovo je ujedno i prvi dokaz da je oštećeni na dobrom putu, ali nažalost upravo nakon ovih pritisaka dosta prijava bude povučeno, što je pogrešno.

Kada se prijave protiv policijskih službenika pojavljuju sporadično, sistem ih lako svrstava u izolovane incidente. Međutim, kada počnu da dolaze jedna za drugom i od potpuno različitih ljudi, tada više nije riječ o pojedinačnim slučajevima, već o obrascu koji traži odgovor.

U tom nizu, svaki novi slučaj prijave policijske brutalnosti ima svoju težinu, ali još veću težinu ima njihov zbir, navodi Srpska info.

Od mladih ljudi koji tvrde da su prošli torturu u policijskim prostorijama, do starijih građana koji, prema vlastitim riječima, završavaju na podu nakon susreta sa patrolom, slika koja se stvara postaje sve složenija i ozbiljnija. Institucije, formalno, rade ono što im zakon nalaže.

Prijave se zaprimaju, predmeti se formiraju, informacije se prikupljaju.

No, između tog formalnog postupanja i stvarnog osjećaja pravde postoji praznina koju građani sve jasnije prepoznaju. To je prostor u kojem nema odgovora, nema epiloga i nema jasne poruke da li je granica prekoračena ili nije. Upravo ta neizvjesnost najviše nagriza povjerenje, jer povjerenje ne zavisi samo od toga da li sistem reaguje na prijavu, već i od toga da li daje jasan i vidljiv rezultat.

Bez toga, svaka nova prijava ne djeluje kao korak ka rješenju, već kao još jedan dokaz da se problemi ponavljaju.

Zato trenutak u kojem se sada nalazimo nije samo niz pojedinačnih slučajeva. To je test sistema. I ujedno pitanje na koje će se morati odgovoriti prije nego što povjerenje potpuno nestane.