Patrijarhov prijatelj otkrio: Kopali smo kukuruz da kupimo farmerke i ploče Boba Dilana

Dušan Delić, umetnik iz Čikaga, na Fejsbuku podelio fotografije iz mlađih dana sa svojim prijateljem Prvoslavom Perićem, sada poznatijim po svom duhovnom imenu Porfirije, odnedavno patrijarhom srpskim.

U Americi je poznatiji pod umetničkim imenom Duke of Chicago, a Serbian Times sa njim je porazgovarao o detinjstvu i mladosti provedenoj sa čovekom koji se sada nalazi na čelu Srpske pravoslavne crkve, a koga je on od milja nazivao Prletom.

–Prvoslav i ja smo živjeli u Čurugu, u Ulici Đure Jakšića, dijelilo nas je svega nekoliko kuća, ali se nismo družili sve do polaska u školu, u prvi razred, kada su nas prvog dana stavili u istu klupu. Zbog te velike životne promjene bili smo uzbuđeni obojica, nervozno tresli nogama ispod klupe. U jednom trenutku smo shvatili šta radimo, pogledali se i prsnuli u smijeh. Od tada smo najbolji prijatelji, nerazdvojni i dan danas, kada živimo na dva kontinenta, hiljadama milja daleko, prisjeća se Dušan Delić ranog djetinjstva.

Porfirije stoji pored učiteljice (lijevo), a Dušan drugi slijeva u srednjem redu

Čurug je tih sedamdesetih, kada su Dule i Prle momkovali, bio najveće selo u Srbiji, sa preko 10.000 stanovnika. Ali još važnije za tadašnje tinejdžere, imao je veliki korzo na kojem se noću iskupljala omladina, rađale prve ljubavi…

-Na Korzo su izlazili svi, pa tako i nas dvojica, čim smo se malo zamomčili, negdje pod kraj osmoletke. Korzo je bio centar društvenog života, vodio je putem kroz četiri parka, a na jednom i na drugom kraju je bio po jedan diskać, u kome se slušala muzika, plesalo, a ponekad bogami i tuklo. Nas dvojica nismo bili među tim kavgadžijama, bili smo fini momci, uvijek se lijepo ponašali, svi su nas znali i gotivili. “Eno ih Dule i Prle!” – govorili bi kad nas vide. A što da ne kažem, voljele su nas i djevojke, zabavljali smo se sa najljepšim curama iz Čuruga, a poslije i iz drugih mjesta, sve do Novog Sada. Sve što smo imali dijelili smo. Košulje, pantalone, cipele, opasače… Imali smo zajedničku garderobu, pa se pred izlazak dogovorimo ko će šta da nosi. I nikad se nismo svađali ni oko čega.

Posebna priča bila je muzika. U to vrijeme neki su slušali narodnjake, ali Dule i njegov najbolji drugar odmetnuli su se na drugu stranu, rokersku. Počeli su da slušaju ploče, da puštaju kose…

– Mnogo smo voljeli rokenrol, volimo ga i dan danas, a Prleta, tj. Porfirija kasnije su prozvali “rok vladika”, zato što mu je ta kultura bila bliska i zato što se družio sa poznatim muzičarima, umjetnicima, a nekima od njih je kasnije, kao duhovnik, pomogao da se izbave iz pakla droge i alkohola. Kao dečkići išli smo kod seoskih domaćina da radimo u polju, kopali smo kukuruz, repu, hmelj, znojili se da bi zaradili neki novac da odemo na more i na koncerte, da kupimo ploče i farmerke, koje su tada bile naš znak raspoznavanja. Slušali smo Dženis Džoplin, Boba Dilana, Džetro Tal, a kasnije su došli ovi domaći, Azra, Smak, Ljeb i Sol i ostali. Nas nekoliko smo iz Čuruga išli u Novi Sad i Beograd na koncerte, stopirali, bili smo mladi, pravi buntovnici. Kao članovi izviđačke sekcije, odlazili smo i na more zajedno, u Zablaće, na hrvatskom primorju. Dokolicu u Čurugu bi razbijali odlaskom na Tisu, čim se završe školski časovi, kupali se i družili. Neko uvijek ponese gitaru, pa se i pjevalo.

A onda je došlo vrijeme da iz Čuruga krenu dalje u svijet, obojica u obližnji Novi Sad, gdje su upisali gimnaziju i srednju školu. Druženje je nastavljeno, a onda su se dva nerazdvojna prijatelja, zvuči nevjerovatno, na identičan način upoznali sa pravoslavljem – u vojničkoj uniformi, na autobuskoj stanici.

-Prle je bio mlad vojnik kada je na autobuskoj stanici u Novom Sadu, sasvim slučajno, upoznao vladiku bačkog, tada jeromonaha Irineja, koji je na njega ostavio veliki utisak i postao njegov duhovni otac. Nešto slično se u isto vrijeme desilo i meni, na drugom kraju Srbije. Služio sam vojsku u Kraljevu i na tamošnjoj autobuskoj stanici srećem monaha Stefana, koji je tek likovnu akademiju, sa kojim postajem nerazdvojan drug i stalan gost u manastiru Svete Petke (Stubal).

Nekada Prle i Dule, danas patrijarh i poznati umjetnik

Prvoslav i ja smo bili vjernici i do tada, ali ne na taj način. Čitali smo Dostojevskog, pričali o Bogu, smislu života. Prle se zainteresovao za vjeronauku, a mene je kao umjetničku dušu privlačilo ikonopisanje. Ispostavilo se kasnije da je to opredijelilo naše živote, ističe sagovornik Serbian Timesa.

Prvoslav upisuje arheologiju, a Dušan geologiju u Beogradu, ali se poslije nekoliko godina, skoro u isto vrijeme, prebacuju na teologiju.

-On je izgurao do kraja, ja nisam, jer je moja današnja supruga zatrudnjela pa nisam više bio u mogućnosti da studiram, valjalo je zaraditi hljeb za porodicu. Međutim, nekoliko godina poslije ponovo se srećemo zajedno na duhovnom putu… On odlazi u Atinu na postdiplomske teološke studije, a uskoro i ja dolazim u Grčku, gdje u čuvenom manastiru Megara zajedno učimo ikonopisanje od velikog svetogorskog majstora, oca Grigorija.

Dušan i njegova supruga Svetlana sa patrijarhom Porfirijem

Za Dušana nije bilo iznenađenje kada mu je najbolji prijatelj rekao da je riješio da uzme monaški postrig i u potpunosti se povuče u duhovni život.

-Kod njega se to moglo naslutiti, s tolikom je ozbiljnošću pritupio vjeri, potpuno joj se predao. Ja sam to očekivao od njega, i kada mi je rekao da će otići u manastir Visoki Dečani kao iskušenik nisam bio iznenađen. To je, jednostavno, bio njegov put. Kada je došlo vrijeme da se ženim, naravno, pozvao sam Prvoslava da mi bude kum, ali on nije mogao kao monah da kumuje u civilnom braku, pa smo našli srednje rješenje – za kuma sam uzeo njegovog rođenog brata Srđana.

Prije nego što je Dušan krenuo preko okeana, dočekao je da njegov prijatelj, koji je već dobio duhovno ime Porfirije, postane iguman manastira Kovilj pokraj Novog Sada.

-Manastir je tada bio zapušten, ali je on bio odlučan da ga udostoji monaškog života. Sjećam se da nisu imali kola, pa sam im ja dovozio namirnice sa pijace i iz prodavnice. Jednom tako dođem ja, i zateknem ga kako bos kosi travu, krči imanje…Pitam ga, u šali: “Pa, dobro, zar monasi i to rade, brate?”. A on samo digne glavu, osmijehne se i nastavi da radi. Već tada se pročulo o njemu, dolazili su poznati glumci, muzičari, on bi razgovarao sa njima, bio je duhovit, zbijao šale. A ja sam imao svoju keliju u manastiru, da mogu da prenoćim kad ostanem do kasno zbog posla, kaže Dušan Delić, koji je početkom 1990-tih emigrirao iz Srbije u SAD, u Čikago.

Iako su im se putevi tada razišli ostali su u kontaktu, pa je Dušan obilazio svog prijatelja svaki put kada bi došao u Srbiju. A Porfirije je dalje napredovao u crkvenoj hijerarhiji, postavši prvo vladika jegarski, a 2014 i mitropolit zagrebačko-ljubljanski.

– Moj odmor se uvijek sastojao iz dva dijela. Pola bih provodio sa njim, a pola sa mojom porodicom. Tako je bilo dok je službovao u Kovilju, kasnije u Zagrebu, nadam se da će tako biti i sada kada po službi Božijoj presjeli u Beograd.

–Duhovno smo vezani i ja njega vidim ne samo kao prijatelja, već i duhovnika, čovjeka kome mogu da se ispovjedim i kažem šta mi je na srcu. Njegova riječ mi je uvijek pomagala u životu, da ne lutam, da nađem pravi put. Njegovu ljubav ne osjećam samo ja, nego i cijela moja porodica, supruga Svetlana i ćerka Lola, svi smo ovih godina bliže Bogu zahvaljujući njemu, završava svoju ispovijest umjetnik Dušan Delić, alias Duke of Čikago, dugogodišnji prijatelj novoustoličenog patrijarha srpskog, gospodina Porfirija.

PORFIRIJE NIJE VUČIĆEV UJAK

-Porfirijevi roditelji su u Vojvodinu došli iz okoline Dervente, a on se rodio na salašu u Bečeju, gdje je u to vrijeme radio njegov otac. Kadsnije su kao porodica preselili u Čurug. Nije istina ovo što govore da je u rodbinskoj vezi sa Angelinom, majkom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koja je rođena Bečejka. Nije mu ni rođak ni ujak, kaže Dušan Delić.

 

 

Ostavite komentar: