Opstalo tek nekoliko zanatlija: Đorđe Drvenica jedini ćurčija u Semberiji

27.08.2021. | 21:14

Stari Bijeljinci još pamte opančare, abadžije, kolare, kovače, krojače, stakloresce, limare, ali danas, od brojnih zanatlija u Bijeljini, opstalo je tek nekoliko.

Đorđe Drvenica (71) iz Bijeljine jedini je ćurčija u Semberiji, ali i široj regiji, koji se bavi nekada veoma cijenjenim zanatom više od pet decenija.

Radnja Đorđa Drvenice danas je jedna od rijetkih u poznatoj Nušićevoj ulici, u kojoj su zlatnih sedamdesetih godina radile brojne zanatlije svih profila. Ovaj zanatlija, zlatnih ruku, potiče iz stare zanatlijske porodice. Zanatima su se, kaže, bavili njegov otac, djed i ujaci.

“U ovu radnju, koju je moj otac osnovao 1941, ušao sam kao trinaestogodišnjak daleke 1961. Školu baš i nisam volio, pa izbora nisam ni imao. Tada se znalo, ko uči – školuje se, ko neće – mora da radi. Jedno jutro majka mi je rekla da me otac očekuje u radnji. Tada sam se opasao keceljom i do dan-danas je ne skidam. Upisao sam šegrstku školu, završio zanat, oženio se i stekao djecu, a radnju sam preuzeo kada mi je otac, iznenada, umro 1976. Volim ovaj zanat, miris kože mi je u krvi. Već 61 godinu svako jutro sam u radnji od pola šest. Dolazim iako po dva, tri mjeseca ne pazarim ni jednu marku. I to je tako od 1992, da bi prava katastrofa nastupila 2000. Da mi nije djece, ne bih imao od čega da živim”, priča Drvenica.

Nekada su zanatlije u Semberiji, koji su bili najbrojniji i predstavljali privredni potencijal, imale pune ruke posla. Nažalost, posljednjih godina mnoge zanatske radnje su stavile katanac na bravu. Drvenica se sa setom sjeća vremena kada industrija nije bila razvijena i kada su ljudi sa sela dolazili u varoš da se obuku i obuju kod zanatlija. Radilo se i danju i noću , zarađivalo se i moglo se steći.

“Najviše posla smo imali u zimskim mjesecima, i to pijačnim danima, utorokom i petkom. Pazari su bili u visini današnjih 2.000 do 3.000 maraka. Pravio sam po 500, 600 kožuva, a danas godišnje 10, i njih ne mogu da prodam. Sav seoski živalj oko Bijeljine, a Semberija ima 50 i nešto sela, oblačio se u mojoj radnji. I žene i muškarci nosili su kožuve, šubare, ruske kape. Danas tih ljudi više nema, a nema ni onih zima sa minus 20 Celzijusa. Našoj propasti doprinijele su i radnje polovne robe, te kineske prodavnice, u kojima se zimske jakne mogu kupiti budzašto. A tek rijetki cijene kožu. Dođu ovi naši iz inostranstva, dive se tom zanatu, ali od divljenja se ne može živjeti”, priča ovaj poznati i ugledni Bijeljinac, prenosi Srpskainfo.

Njegova radnja i danas je, kaže Đorđe Drvenica, ambasada u malom. Okupljaju se tu stari Bijeljinci, njegovi prijatelji, ali i putnici namjernici iz cijelog svijeta.