“Ne znam koliko su tople ruke tvoje”: Potresno pismo kćerke Srbina koji je poginuo spasavajući italijansku djecu

Tog 22. jula 2007. godine cijeli svijet je pogodila vijest da je Dragan Cigan, Srbin iz BiH, skočio u bijesno more da spase dvoje diece i utom stradao.

Trinaest godina kasnije, njegova kćerka Milica priča šta joj je najteže u odrastanju bez oca, da li se upoznala sa djecom koju je njen tata spasao i tako proglašen herojem u Italiji i šta je napisala u pismu koje mu je nedavno posvetila.

“Tate nema 13 godina, ali i dalje nam je u mislima. Sjedila sam tako prošle godine i razmišljala o njemu i tako sam počela da mu pišem pismo”, priča Milica za portal Nova.rs o ocu kojem se zbog herojskog čina klanjala cijela Italija, a koji je tamo iz Čelinca otišao da kao zidar zaradi dodatni novac.

To pismo, koje je Milica podijelila prenosimo u cjelosti.

“Dragi tata,

Ja ne znam koliko su tople ruke tvoje.

Ja ne znam koliko je topao tvoj glas jer otišao si prerano.

Teško je živjeti sa time da te nikada nećemo bolje upoznati.

Često mislim o tebi i razgovaram sa mamom, gledamo i milujemo tvoje slike.

Niko i ništa ne može da te zamjeni i da ublaži tu bol koja je ostala.

Naviru mi sjećanja kada si se igrao sa mnom i sa sestrom, držao nas za ruke, milovao našu kosu i govorio nam da nas voliš.

Mnogo nam nedostaješ, svaki čas, svaki trenutak, svaki dan. Nedostaje nam tvoj osmijeh, tvoj zagrljaj, tvoj smisao za humor, tvoja volja i snaga za životom.

Prolaze dani, mjeseci i godine, a tebe nema da nam kažeš da nas voliš, da nas zagrliš, da nam kažeš da si ponosan na nas.

Da vidiš kako sestra i ja odrastamo i postajemo ljudi, gradimo svoj život.

Da vidiš kako se mama bori za nas svim snagama da nam ništa ne nedostaje.

Pruža nam svu svoju ljubav. Uči nas da budemo dobre, poštene, odgovorne, da pomažemo drugima kao što si i ti radio tokom svoga života.

U našim srcima ostavio si jednu pukotinu koja će uvijek biti neispunjena i prazna zato što te nema.

Nećemo te nikada zaboraviti, uvijek ćeš biti u našim srcima.

Borićemo se i živjeti kao što smo i do sada, ali tata, naš život nikad neće biti kao prije.

Imaćemo uspona i padova u životu, ali izborićemo se za nas i za tebe jer zaslužio si to i još mnogo više.

Ti si naš ponos i naše sunce što nas grije i anđeo čuvar koji nas čuva i posmatra sa neba.

Zauvijek ćeš biti naš heroj i bićemo ponosne na tebe dok smo žive.

Našoj djeci ćemo prenositi tvoju hrabrost i dobrotu, dragi naš tata”.

Osim kćerke Milice, koja danas ima 22 godine, Dragan je za sobom ostavio još jednu kćerku Marijanu i suprugu Dijanu. Tog kobnog dana na plaži u gradiću Jezolo talas je povukao dvoje italijanske djece, a od svih prisutnih jedino je Dragan smogao hrabrost da pritekne djeci, mada je bio loš plivač. Nažalost, ogroman talas ga je odvukao u smrt. Potraga za tijelom je trajala 30 sati, a on je potom sahranjen u rodnom selu Branešci kod Čelinca, piše Nova.rs.

Milica priča da se nakon toga njena majka pokazala kao veliki borac.

“Bila nam je i otac i majka od kada se to desilo”.

U te dane se dosta govorilo da su roditelji dvoje mališana koje je Dragan spasao brzo krenuli s plaže, da nisu ni sačekali da vide šta će biti s čovjekom koji im je djecu izvukao iz pomahnitalog mora i da ih je čak policija zadržala.

Međutim, Milica priča drukčije o porodici Bjanko.

“Mi smo se sa njima upoznali i bili smo kod njih kada smo u Italiji bili godinu, dvije nakon što se sve desilo. Bilo je tužno. Malo potresno. Sestra je tad bila mala, ne sjeća se mnogo svega, da je tata spasao dječaka i djevojčicu. Ta djevojčica Marlen je isto godište kao i ja. Davno je to bilo, ali sjećam se da su bili mnogo prijatni prema nama. Rekli su da im je žao što je naš tata nastradao, da nikada to neće zaboraviti”, priča Milica.

Ona je posljednjih godinu dana u Njemačkoj gdje živi sa suprugom i njegovim roditeljima. I mada vrijeme neumitno ide, sjećanje na oca ne prolazi.

“I ja i seka smo ponosne na tatu. Nismo ga zaboravile i nikad nećemo. On je naš heroj i anđeo čuvar”.

Ostavite komentar: