Nastavljaju porodičnu tradiciju: Sestre u plavoj uniformi gaze očevim stopama

18.03.2026. | 18:11

Ivana, Kristina i Milica Bubnjević odrastale su uz plavu uniformu, policijsku šapku i priče sa terena, a ono što je nekada bio svakodnevni dio života u porodičnoj kući, danas je postalo i njihova profesija. Slijedeći put koji je započeo njihov otac Nedeljko, ove tri sestre danas rade u policiji, nastavljajući porodičnu tradiciju službe i odgovornosti prema zajednici.

U nekim porodicama zanati i zanimanja prenose sa koljena na koljeno, negdje je to kovački čekić, negdje bijeli mantil, a u ovo porodici to je policijska značka.

Priču o tome kako je sve počelo započinje Ivana, najstarija sestra, koja radi kao tehnički sekretar u Policijskoj stanici Šipovo, i to sjećanjem na oca. – Naš otac Nedeljko Bubnjević bio je borac prve kategorije, učestvovao je u ratu od prvog do posljednjeg dana i u stvaranju Republike Srpske. Odrastanje u porodici u kojoj je otac bio policajac imalo je veliki uticaj na nas – priča Ivana koju su na momenat obuzele tuga i sjeta.

Iako se često kaže da djeca sama biraju svoj put, u ovoj porodici je policijska profesija od malih nogu bila dio svakodnevice. Odrastajući uz oca, sestre su rano naučile da taj posao nisu samo uniforma i značka.

– Vidjele smo koliko taj posao nosi odgovornosti, discipline i profesionalnosti. Shvatile smo da to nije samo običan posao, nego poziv koji sa sobom nosi i rizik i izloženost različitim situacijama – ističu Kristina i Milica.

Pričaju da im je, dok su još bile male, sve izgledalo pomalo avanturistički i zanimljivo.

– Tatina palica, pištolj, šapka, sve je to privlačilo našu pažnju i imale smo želju da krenemo njegovim stopama – priča Kristina.

Tek kasnije, kako kaže, ta dječija znatiželja prerasla je u ozbiljnu odluku.

– Nakon srednje škole prvo smo upisale Fakultet bezbjednosnih nauka u Banjaluci, a godinu i po dana kasnije i Policijsku akademiju, poslije čega smo vanredno nastavile i fakultet – naglašava Kristina.

BLIZNAKINjE

Iako rade u istom sistemu, sestre danas imaju različite uloge. Kristina i Milica su policijske službenice, dok Ivana radi kao tehnički sekretar u Policijskoj stanici Šipovo. Ivana ističe da se često zaboravlja koliko je administrativni dio važan za funkcionisanje policije.

– Moje obaveze su vođenje evidencija, rad sa poštom, službenim aktima i organizacija administrativnog dijela posla. Iako nisam na terenu, smatram da je administracija podjednako važna, jer sve mora biti precizno evidentirano da bi služba mogla normalno da funkcioniše – objašnjava Ivana.

Da li će jednog dana i sama obući uniformu još ne zna, ali kako kaže, postoji volja da se još usavršava i napreduje.

Posebnu zanimljivost u ovoj priči daje činjenica da su Kristina i Milica bliznakinje, te da su zajedno donosile mnoge odluke u životu, od škole do izbora profesije, i da danas zajedno za opasačem nose pištolj i lisice.

– Sve smo u životu radile zajedno, bile smo nerazdvojne. I odluku da idemo u policiju donijele smo zajedno – kažu ove dvije mlade i lijepe sestre.

Ponos na licu njihove majke kada je saznala da su krenule stopama oca, odisala je kućom, a Milica ističe da su se emocije pomiješale jer je bila svjesna posla u koji se upuštaju njene kćerke.

– Majka kao i svaka druga, brine za svoju djecu, a naročito kada zna šta nas sve može dočekati na terenu. Ostaloj rodbini i prijateljima je bilo zanimljivo da ćemo sve služiti organima reda – prisjeća se Milica kroz osmijeh.

Ipak, iako su kroz život sve radile zajedno, posao ih je na kraju razdvojio. Kristina radi u Policijskoj stanici Jezero, dok je Milica u Policijskoj stanici Šipovo.

– U početku nam je ta odluka pala teško, jer smo navikle da budemo stalno zajedno. Milica je to nekako sporije prihvatila jer je emotivnija od mene, ali vremenom smo se navikle – priča Kristina.

Iako se policijski posao često svodi na patrole i kontrolu saobraćaja, svakodnevica na terenu mnogo je raznovrsnija. Milica kaže da se u Šipovu službe često mijenjaju.

– Radim u saobraćaju, kao školski policajac, u pozorno-patrolnoj službi, pa čak i u administraciji. Posao nikada nije monoton – kaže ona.

Jedan od poslova koji je za Milicu posebno važan jeste uloga školskog policajca.

– Od septembra radim u školi kao školski policajac, ostvarujem kontakt sa profesorima i učenicima. Djeca reaguju pozitivno, a i roditelji smatraju da je važno da policajac bude prisutan u školi i brine o bezbjednosti djece – pojašnjava Milica.

Kristina ipak ističe da, s obzirom da je Jezero manja sredina, nema mnogo teških situacija, ali je tranzitni saobraćaj veliki, pa je upravo kontrola vozača jedan od najčešćih zadataka.

– Zanimljivo je raditi u saobraćaju. Upoznajete ljude, razgovarate s njima, a posebno interesantne su i reakcije vozača kada ih zaustavi policajka. Trudim se da budem prijatna i onda su i reakcije pozitivne – ističe Kristina.

Ponekad, kako kaže, i najobičnija kontrola saobraćaja može dovesti do otkrivanja krivičnog djela.

– Prilikom jedne kontrole vozača otkrili smo da je pod uticajem opojnih droga, a pregledom vozila pronađena je i određena količina marihuane. Tako od jedne obične kontrole dođete do krivičnog djela – naglašava ona.

ODGOVORNOST

Iako su tek na početku karijere, sestre Bubnjević kažu da osjećaju veliku odgovornost što nastavljaju očev put.

– Ljudi ga prvo pamte kao dobrog čovjeka, pa onda policajca – kaže Milica. Starije kolege, dodaje, često im pričaju o njemu.

Na pitanje šta bi njihov otac danas rekao da vidi da su njegove kćerke u policijskom sistemu, odgovor je jednoglasan.

– Mislimo da bi bio ponosan. Ne vjerujemo da bi nas odvraćao od toga. Bilo bi mu drago što imamo siguran posao i što smo ostale u tom njegovom kolegijumu – poručile su one.

Kao i svaki poziv, i policijski ima svoje lijepe i teške strane.

Kristina kao jedan od izazova izdvaja noćne smjene, dok Milica kaže da su najljepši dio posla ljudi koje je upoznala.

– Na akademiji smo stekle mnogo poznanstava. Kad god odemo u neki grad, uvijek imamo kolege na koje možemo da se oslonimo – kaže Milica.

Svjesne su da policijski posao nosi i rizik, i da nije lak, ali su svjesno izabrale taj put. U porodici u kojoj se čast i služba zajednici uče od malih nogu, značka nije samo dio uniforme već dio porodičnog nasljeđa.

Kada je njihov otac Nedeljko nosio policijsku uniformu, vjerovatno nije ni slutio da će jednog dana njegovim stopama krenuti sve tri kćerke. One danas, svaka na svom radnom mjestu, pokazuju kako izgleda život posvećen službi.

“POLICIJADE”

Sestre Kristina i Milica zajedno su trenirale i odbojku, a učestvovale su i na “Policijadama”. Kristina je uzela učešće u odbojci i streljaštvu, dok Milica razmišlja ove godine da se prijavi na “Policijadu” za streljaštvo.

– Jedna sam od boljih u gađanju. Kada završim fakultet voljela bih biti kriminalistički inspektor kao i moja sestra Milica – ističe Kristina.