Mitropolit Hrizostom: Potcijenili smo koronavirus VIDEO

“U Crkvi su oduvijek postojale različite struje, odnosno ljudi koji drugačije misle. Smatram da nije dobro da postoji jednoumlje, ali da je važno da radimo kao jedno”.

“Koronavirus nas je naučio da moramo ozbiljnije shvatati iskušenja i ponašati se u skladu sa njima, jer dok je u Evropi ili Kanadi bili dozvoljeno da samo šestoro ili desetoro vjernika uđe u crkvu, kod nas je bilo na desetine i stotine ljudi, ali to je naš mentalitet i opet smo dobro prošli kako smo mogli. U tom smislu, koliko sutra bih, ukoliko bi me pozvali, prihvatio da primim vakcinu”, rekao je u eksluzivnom intervjuu za Nova.rs mitropolit dabrobosanski i mjestobjustitelj (čuvar patrijarškog trona) Srpske pravoslavne crkve Hrizostom Jević.

Kroz uvodni razgovor, zamjenik patrijarha  je za pomenuti portal otkrio da je veoma vezan za zapadnu Srbiju, gdje je svojevremeno podučavao mlade ljude koji danas žive i uspješno rade u Sjedinjenim Američkim Državama.

O tome koliko su ga prethodna dva mjeseca na čelu Crkve promijenila, da li mu laska što ga percipiraju kao budućeg patrijarha, kao i kako ocjenjuje ponašanje SPC tokom pandemije, po prvi put govori mitropolit dabrobosasnki Hrizostom.

Možete li za početak da nam sumirate godinu iza nas. Kako je ona izgledala iz ugla SPC?

Iza nas je veoma težak period. Prošla, 2020. godina, je poharala čitav svijet, a ne samo nas na ovim prostorima. I ako sagledamo duži vremenski period, možemo da vidimo da su i prethodne godine bile veoma teške, jer su prilike bile i te kako složene za našu instituciju, ali i za društvo u cjelini. Crkva se kroz svoju istoriju stalno borila sa različitim izazovima i nije se nikada uplašila teških društvenih prilika – tako je bilo i u Drugom svjetskom ratu i u poslijeratnom vremenu. Život Srpske pravoslavne crkve je oduvijek bio težak, ja sam njen dio od 1968. godine, a mitropolit sam već 30 godina i mogao sam da sagledam kako se ona nosila sa društvenim promjenama koje su na ovim prostorima veoma česte. Vremena jesu bila teška, ali sve što se dešava mi moramo prihvatiti i rješavati. Zadnjih godina smo imali sreću i blagoslov, jer smo na čelu SPC imali ljude poput patrijarha Pavla i Irineja, koji su, svako na svoj način, obilježili godine koje su iza nas.

Imajući u vidu društvene promjene o kojima govorite, kao i činjenicu da je SPC jedna od institucija u koju građani imaju najviše povjerenja, jeste li u svom dugogodišnjem arhijerejskom stažu primijetili njenu spremnost da prati promjene u društvu?

Crkva se ne može usklađivati ni sa kim, izuzev sa Bogom. To možda u savremenom svijetu djeluje malo čudno, ali mi imamo svoja pravila i kanone koji moraju da se poštuju i da se po njima vlada. Zato i jesmo ostali institucija od povjerenja među narodom, jer imamo vrijednosti koje su neprolazne. Mnogi bi vjerovatno voljeli da mi prihvatimo lažne vrijednosti ovog vremena, ali mi to ne možemo da učinimo, jer se držimo naših moralnih principa koji su Crkvu sačuvali da ne bude promjenjiva kao i ovaj svijet. Crkva se mora iznutra mijenjati Duhom svetim. Ona se mora jačati i razrađivati, ali to je stvar njene unutrašnje organizacije – na koji način će postupati prema mladima, školama, starima, bolesnima, odnosno svim kategorijama ljudi. Socijalna služba Crkve sigurno nije na visokom nivou, zato što nismo imali ni uslova, ali sad smo već došli u priliku da bismo mogli imati i tu socijalnu dimenziju djelovanja Crkve kao institucije. SPC je svoju kredibilnost i vjerodostojnost sačuvala upravo zbog toga što nije dozvoljavala da se u nju uvlače različite promjene i mode. Naravno, Crkva će uvijek vrlo rado da prihvati ono što je dobro, a toga sigurno ima u današnjem vremenu.

Da li se prihvatanje dobrih stvari iz savremenog doba zapravo oslanja na priču o modernizaciji Crkve? I šta uopšte znači taj termin?

Taj termin ne znači ništa i mi o tome uopšte ne želimo da razgovaramo, zato što imamo instituciju koju iznutra obnavljamo duhom vjere, ljubavi i nade. Crkva treba da ima sopstvenu ‘modernizaciju’ koja će joj omogućiti da uvijek bude nova, mlada i prihvatljiva. Sigurno da je potrebno da ona bude moćna iznutra kako bi mogla da se mijenja na način koji neće ugroziti njene stare i dobre vrijednosti koje smo naslijedili od naših predaka.

Preuzeli ste tron SPC u momentima kad ona prolazi kroz veoma delikatan period praćen epidemijom koronavirusa. Kakvi su vam utisci poslije gotovo dva mjeseca na čelu Crkve?

Kad izgubite glavu porodice to uopšte nije lako. Smrt patrijarha Irineja za nas je bila veliko iznenađenje, jer on je bio u veoma dobroj kondiciji, iako je, kad govorimo o koronavirusu, spadao u rizičnu grupu ljudi. Kad se to desilo, mi smo morali da pokažemo spremnost. Zato se Sinod odmah sastao i preuzeli smo upravljanje Crkvom. Po zakonima i Ustavu Crkve, ja sam kao najstariji mitropolit preuzeo vođenje Sinoda i postao mjestobjustitelj patrijaraškog trona do izbora novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Nije lako voditi Crkvu, to je istina. Mi kad smo na eparhijima nismo svjesni sa kojim se sve problemima poglavar nosi. Ja sam to sam osjetio za ova nepuna dva mjeseca koliko sam na čelu Crkve, ali nemamo pravo da se žalimo – naše je da radimo, da prihvatimo odgovornost i da nosimo ono što nam je Bog dao. Na svu sreću, SPC je organizovana i ima porijedak koji se poštuje, stoga mogu da kažem da dobro funkcionišemo u ovom trenutku.

Kako ocjenjujete ponašanje SPC u vrijeme pandemije? Da li je bilo grešaka i da li je u nekim situacijama mogla da postupa bolje?

Bilo je grešaka. Moram da priznam da smo potcijenili koronavirus i da nismo shvatili njegovu opasnost. Nismo shvatili šta korona nosi sa sobom i da je riječ o ubica virusu, koji nam je ubio poglavara, mitropolita Amfilohija, vladiku Milutina i desetine sveštenika, monaha i monahinja. Možda je sve to što se dogodilo bila cijena našeg nepoštovanja propisa koje su odredile epidemiološke službe. Dok je u Evropi ili Kanadi bili dozvoljeno da samo šestoro ili desetoro vjernika uđe u crkvu, kod nas je bilo na desetine i stotine ljudi. To je naš mentalitet, ali opet smo dobro prošli kako smo mogli. Lično sam prošao to iskušenje koronavirusa, ali nisam mogao da ne budem zaražen, s obzirom na to da sam bio u žarištu virusa kad je bila sahrana. Kovid je poharao čitav svijet, ali nadamo se boljem, sad je najvažnije da je došla vakcina.

Hoćete li primiti vakcinu?

Koliko sutra, ukoliko mogu. Ja sam veliki zagovornik vakcinacije i imunizacije stanovništva, jer smatram da je to veoma važno. Mi smo svi kao djeca morali da primamo vakcine i nismo mogli da idemo u školu ukoliko nismo vakcinisani, stoga ću se vrlo rado odazvati pozivu da primim vakcinu. Treba svima da poručimo da se ne plaše i da imaju povjerenja u naš zdravstveni sistem. Oni sigurno prate kvalitet vakcina i zdravstveno stanje onih koji se vakcinišu, ukoliko, ne daj Bože, imaju neku alergiju. U pitanju su alergijske reakcije koje su uvijek moguće.

Ostavljena je mogućnost da se ljudi izjašnjavaju koju će vakcinu primiti. Da li imate neku posebnu želju?

Meni je samo važna vakcina, odnosno bitno mi je da je dobra i da je sigurna. Ja vjerujem institucijama koje tvrde da su vakcine do 95 odsto sigurne, a neke čak i više. Nije važno čija je vakcina, već da je ona dobra i da nam omogući imunitet protiv opasnog virusa koji se ponovo vraća kroz taj novi soj. Mi trebamo biti svjesni te opasnosti i ne smijemo biti neodgovorni kao kad smo se suočavali sa kineskom varijacijom virusa. Važno je da se uozbiljimo i zabrinemo šta će biti ukoliko ovaj novi soj, koji dolazi iz Južne Afrike, bude još opasniji.




U narednom periodu će se sve više govoriti o Saboru na kojem će se birati novi patrijarh. Vi se nerijetko pominjete kao ozbiljan kandidat za novog poglavara SPC. Da li vam laska to što se vaše ime pominje i kakve kriterijume bi trebalo da ispunjava budući patrijarh?

Svaki episkop koji je bio deset godina na eparhiji je kandidat. Sigurno da laska kad čujete da je neko predložen ili da se računa da bi mogao biti patrijarh, ali to ništa još ne znači. Na primjerima patrijarha Pavla i Irineja se pokazalo da ljudska mjerila nikada nisu bila odlučujuća, već da su presudna božanska. Zato je naš izborni način takav kakav jeste. Mi dajemo ljudima priliku da glasaju, ali poslije toga kandidate predajemo Bogu, kako bi se kroz molitvu izvukao onaj koji je dostojan da vodi našu Crkvu. To je taj dobar, apostolski način izbora. Novi patrijarh mora biti spreman da bude dobar svjedok Božji i da bude veliki duhovnik, mudar, taktičan, vješt i hrabar. Biti pastir i predvodnik uopšte nije lako, posebno kad su prisutna iskušenja poput ovog trenutnog u vidu koronavirusa.

Očekujete li da episkopi pokažu jedinstvo prilikom izbora, s obzirom na to da se u javnosti često govori da postoje tzv. dvije struje unutar Crkve?

U Crkvi su uvijek postojale struje. Smatram da nije dobro da govorimo o jednoumlju, već da je dobro da radimo kao jedno. Mi moramo različito da mislimo i potpuno je normalno da imamo različite sudove. Crkva se ne plaši različitosti, naprotiv. Riječ je o jednoj zdravoj različitosti koja “iskleše” ono što je najbolje i to predstavlja dobru osnovu za diskusiju i priču. Uvijek treba da se čuje jedna, druga i treća strana, jer jednoumlje nije dobro. Postoje sigurno ljudi koji različito misle, možda su to veće ili manje grupice arhijereja, ali kad je u pitanju jedinstvo Crkve, njena sabornost i svetost – tu nema diskusije. Svi su naši oci Sabora na tom stanovištu. Kad se završe priča i diskusija, mi smo opet jedno u Hristu i tako je oduvijek bilo. Kad se to nije desilo, a imamo primjere kroz istoriju da je bilo i takvih slučajeva, onda se onaj koji ispada iz tog zajedništva proglašava jeretikom ili otpadnikom.




Pomenuli ste maloprije patrijarha Irineja, koji je preminuo usljed zaraze koronavirusom. Koliko je njegovo desetogodišnje upravljanje SPC promijenilo ovu instituciju?

On je bio jedan smiren čovjek, monah, profesor, iskusan rektor i arhijerej. Irinej je bio potpuno spreman da vodi Crkvu, jer je naslijedio duhovnu kulturu i tradiciju patrijarha Pavla. Na kraju krajeva, on je bio i njegov učenik. Zbog toga je, između ostalog, svojevremeno predložen kao kandidat za poglavara i zbog toga ga je Bog izabrao da bude patrijarh. Irinej se, prije svega, trudio da Crkvu riješi nekih problema koji su otežavali njen položaj i ugrožavali njen ugled u javnosti. On je pokrenuo pitanja koja su se odnosila na razrješenje nekih episkopa i arhijereja, jer su svojim neprimjerenim ponašanjem doprinijeli sablazni, a sablazan je najveći grijeh. On je bio veliki borac kad je u pitanju unutrašnja čistota Crkve i trudio se da je u tom segmentu poboljša, iako je to veoma teško išlo. To što je on radio i nije baš bilo popularno u nekim krugovima, ali je Irinej ostao nepokolebljiv. Stoga, njegov desetogodišnji mandat jeste obilježen nekim stvarima koje predstavljaju pomak i koje nisu ranije viđene u Crkvi. Možda su se ta pitanja koja je on pokrenuo ranije tolerisala i prikrivala, ali su se riješila zahvaljujući njegovoj dosljednosti i po tome će patrijarh Irinej ostati zapamćen u istoriji.

Nešto ranije preminuo je i mitropolit Amfilohije i to u momentima kad je djelovalo da će se oporaviti od posljedica zraze koronom. Kako će se Crkva sjećati njega?

Riječ je o velikom mitropolitu, velikom čovjeku, filozofu, pjesniku, naučniku. Kad se govori o Amfilohiju, uvijek se mora govoriti u superlativu. On je bio poseban u svakom pogledu. Zato je i meni lično, kao i cijeloj Crkvi teško pala vest o njegovom upokojenju. Njegova smrt je zaista odjeknula širom svijeta, jer je on bio i te kako poznat i poštovan, ne samo od strane pravoslavaca, već i od pripadnika drugih vjera. Mi ćemo uvijek sa najvećim ponosom i čašću govoriti o mitropolitu Amfilohiju, a ako bude volja Božja, možda i više od toga. On je, kao niko prije njega, kamenitu Crnu Goru uzorao i od nje napravio jednu duhovno bogatu žitnicu, a to je za istoriju. Poslije Svetog Save i Svetog Petra Cetinjskog, možda niko nije više uradio od mitropolita Amfilohija Radovića. Ono što je on učinio za 30 godina je za svako poštovanje, a plodovi njegovog rada će tek doći vremenom. O njemu uvijek možemo sa ponosom govoriti i zahvaljivati Bogu što smo ga imali.




Naveli ste šta je sve Amfilohije učinio za Crnu Goru. Jedna od posljednjih stvari bile su litijume, koje je organizovao zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, a koje su na kraju rezultovale i promjenom sistema i režima koji je vladao u toj zemlji prethodnih 30 godina. Kako ocjenjujete trenutnu situaciju u Crnoj Gori?

On je do samog kraja orao tu zemlju. Ako ste gledali fotografije na kojima on vodi litijume, mogli ste da primijetite da Amfilohije svojom fizionomijom podsjeća na čovjeka koji vuče jedan veliki plug iza sebe i ore. On je to činio zato što je volio svoju Crnu Goru i zato što je želio da u njoj vlada zakon i pravda, a ne bezakonje i nepravda. Njega je na to podstaklo nametanje jednog nepravednog zakona koji diskriminiše SPC u Crnoj Gori. Kako je moguće da se jedan režim tako okrene protiv Crkve, koja je tu državu vijekovima gradila? Ne zaboravite da je do prije malo više od sto godina to bila teokratija i da je mitropolit bio i gospodar zemlje. Crna Gora je bila u aspolutnoj simfoniji sa SPC, odnosno sa Mitropolijom crnogorsko-primorskom, da bi se poslije toliko godina neko drznuo da napadne svoju majku Crkvu. Oni su pokušali da je diskriminišu i oduzmu svu imovinu. Zamislite, pokušali su da postave pitanje čiji je manastir Ostrog. Pa, zar je to moguće? Zato su se mitropolit Amfilohije, ali ne samo on, već i svi pravdoljubivi ljudi, čak i iz svijeta koji ne pripada SPC, čudili kako je to moguće. Niko u istoriji nije uradio ono što je taj režim pokušao. Hvala Bogu, to je prošlo i sad imamo priliku da se u Crnoj Gori stvari normalizuju. Volio bih da, umjesto one Bećkovićeve poeme “Ćeraćemo se još”, sada zavlada “Razgovaraćemo kao braća”. Ja sam vladiki Joanikiju i ostalim episkopima rekao da moraju da razgovaraju sa svima – s lijevima, desnima, sa onima koji su bili na njihovoj strani i onima koji su bili protiv njih. Ljudi sve mogu razgovorima da riješe, a ako nismo ljudi, onda sve ide teško. Vjerujem da će se u Crnoj Gori prevazići svi nesporazumi koji su do sada postojali, jer za to imaju dobru priliku, a imaju i podršku i povjerenje Crkve.

Da li vam premijer Crne Gore Zdravko Krivokapić uliva povjerenje?

Ja sam ga lično dočekao u Patrijaršiji kad je došao na sahranu patrijarha Irineja. U pitanju je divan čovjek, profesor, intelektualac, ali i vjernik. Krivokapić u svojim džepovima nema nikakvih “oraha” i može svima da kaže sve. Mislim da on može da bude inspiracija svim mladim ljudima u Crnoj Gori. Pored njega, vidim i da se predsjednik Skupštine ( Aleksa Bečić) lijepo ophodi i govori, što me je veoma oduševilo. Vidim i da su ministri veoma dobri i da je u Crnoj Gori zavladala drugačija kultura razgovora. Primijećujem i da je argumentacija koja se iznosi potpuno uravnotežena, odnosno da nije euforična i nasilna. Ne ide se više “utuk na utuk”, već ljudi koriste adekvatna obrazloženja, što je dobra poruka i primjer i za Srbiju i Bosnu i Hercegovinu.




Patrijarh Irinej i mitropolit Amfilohije su bili izrčiti kad je u pitanju status Kosova. Mislite li da Srbija može na bilo koji način da kontroliše taj prostor i kako komentarišete tok pregovora između Beograda i Prištine?

Mi smo svi rođeni i odrasli na Kosovu i Metohiji, možda ne fizički, ali duhovno definitivno. Srbija je kao država u takvoj situaciji da možda ne može fizički da kontroliše taj prostor, jer je otet od nje, ali ona može politički, diplomatski i kulturološki da vlada tim prostorom i to i čini. Dokle god Srbija poštuje rezoluciju kojom se definiše da je Kosovo pod Ujedinjenim nacijama, ona ima i mogućnost da utiče na situaciju na tom prostoru. Za Crkvu je najbitnije da postoji na prostoru Kosova i Metohije, a mi dole imamo dobrog episkopa, dobru eparhiju, veliko monaštvo i manastire. Na Kosovu se može vidjeti kako smo mi nekada živjeli za vrijeme Turaka, kad takođe ništa nismo mogli da kontrolišemo. Tada ništa nije postojalo, osim crkvi i manastira na koje se narod oslanjao. Zato je za nas veoma značajno da Crkva dole funkcioniše, a Srbija kao država neka se bori koliko može, mi se u to nećemo miješati. Mi moramo biti svjesni da je ojačavanje naših crkava na Kosovu, svetinja, manastira i Eparhije raško-prizrenske, odnosno položaja vladike Teodosija, od sudbinskog značaja.

Što se tiče pregovora, ne bih se miješao u njih, jer ne znam kako oni teku. Vjerujem u dobru taktiku pregovarača sa srpske strane. Možda i griješim, ali hoću da vjerujem da rade dobro i nadam se da će biti dobri rezultati.

 

 

Ostavite komentar: