Mijović o arčenju srpske imovine u Sarajevu: Kako je izgubljeno zemljište za pravoslavnu Bogosloviju

22.08.2026. | 10:23 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Publicista Dragan Mijović za Srnu iznosi detalje kako se arčila imovina Srba u Sarajevu, počev od samog pravoslavnog groblja, pa do planova za izgradnju Bogoslovije.

Mijović navodi da je na putu bržoj realizaciji zacrtanih ciljeva izgradnje Bogoslovije bio i dugogodišnji spor Srpske crkvene opštine sa Katoličkom župom, koja je isticala pravo posjeda na polovinu grobljanske parcele na Crkvini.

Srna je već pisala o starom srpskom groblju “na Carini”, koje je ujedno bilo i najstarije gradsko groblje u Sarajevu, a nalazilo se na Marijin Dvoru, na mjestu gdje su prije pola vijeka sagrađene glavne administrativne zgrade institucija BiH.

“Ubrzo po austrougarskoj okupaciji gradske vlasti su zabranile dalje sahranjivanje, sa namjerom da se groblje ekshumira i premjesti na drugu lokaciju. Taj proces je dugo odgađan, da bi konačno bio izvršen krajem tridesetih godina prošlog vijeka. U međuvremenu, pravoslavni Srbi su otvorili groblje Svetih arhangela Mihaila i Gavrila na Koševu, gdje su i preneseni zemni ostaci ekshumiranih pokojnika iz groblja na Carini”, rekao je Mijović.

Mijović precizira da je već prvih godina poslije Velikog rata Crkvena opština sarajevska planirala ekshumaciju, kao i kasniju upotrebu grobljanske parcele.

PLANOVI ZA IZGRADNJU PRAVOSLAVNE BOGOSLOVIJE

“U okviru tih planova nametalo se i pitanje gradnje Pravoslavne bogoslovije, jer je položaj tadašnje, sagrađene uz Saborni hram 1898. godine, bio nepovoljan, u strogom centru grada, na gradskom korzou /danas Ekonomski fakultet/. Za tu je namjenu Veliki crkveno–školski savjet na sjednici 1. januara 1913. godine odobrio je, a ubrzo i kupio od Stefana Mihalića zemljište između kafane `Livada` i Tehničke škole, u zoni sadašnjeg hotela `Holidej`, po visokoj cijeni od 20 kruna po metru kvadratnom.

Ta parcela za gradnju bogoslovije je dvadesetih prepuštena Srpskoj Patrijaršiji sa sjedištem u Sremskim Karlovcima, međutim pojaviše se neki stari gradski planovi da se tu grade dvije saobraćajnice sa trgom. Kasnije se grobljanska parcela sa druge strane Ulice vojvode Putnika pokaza kao vrlo povoljno rješenje za tu namjenu, tako da će predviđena ekshumanacija i planovi za gradnju nove bogoslovije ići paralelno, sve do konca tridesetih godina”, pojašnjava Mijović.

SPOR SA KATOLIČKOM ŽUPOM

Mijović ističe da je na putu bržoj realizaciji tih zacrtanih ciljeva bio i dugogodišnji spor Srpske crkvene opštine sa katoličkom župom, koja je isticala pravo posjeda na polovinu grobljanske parcele.

“To im je svojim neosnovanim pravnim aktom broj 850 od 2. marta 1915. godine i dodijelila austrougarska uprava tokom Velikog rata, kada su Srbi bili gotovo van zakona. Ni nove vlasti Kraljevine Jugoslavije /SHS/ zbog mira u kući nisu htjele pokretati reviziju te odluke, te je Srpska crkvena opština morala od Župskog ureda najposlije otkupiti `njihov` dio.

Eto, moralo se kupiti ono što je čestiti Vasilj vijekovima ranije poklonio `srpskoj Crkvi` i makar se oduvijek znalo čije je to groblje, još i prije pominjanog kneza Bokčina sredinom 15. vijeka, koji je, uzgred budi rečeno, imao u svom posjedu i livade i šume na Trebeviću /lokalitet Brus/”, naveo je Mijović.

Okupacija 1878. godine u Sarajevu je zatekla oko 100 katoličkih duša, a na prvom popisu dvije godine kasnije tek njih 280, kada su već počeli pristizati činovnici sa strane.

“Tek u drugoj polovini 19. vijeka, uz svesrdnu pomoć Srba, sagradili su i prvu kapelicu /Župsku kuću/ u Ulici Sima Milutinovića Sarajlije. Do dolaska `Švaba` tu brojno minornu zajednicu pretežno su činili siromašni sezonski radnici – dunđeri, kaldrmdžije i kanaldžije, a većina je tu radila od proljeća do jeseni i nekad u oktobru bi se vraćali svojim kućama, obično u Hercegovinu”, precizira Mijović.

Ako bi u Sarajevu umrli bez rodbine, napominje Mijović, turske vlasti su nalagale da ih o svom trošku sahrani Srpska opština i tada bi crkveni čauš obilazio kafane, nudeći bakšiš onima što bi “do Carine nosili mejita i kopali raku”.

Mijović prenosi detalje iz tog perioda, pa kaže da se “Šokci nisu mogli kopati đe oće”, već u jedan manji kraj groblja koji je bio odmaknut od glavnog srpskog groblja.

“NJihova zajednica nikad nije dala ni prebijene pare za održavanje groblja, niti za porez Turcima. U groblju nije bio nijedan cigli stari spomenik ispisan latinicom, a sad tvrde da je oduvijek pola njihovo. Što bi stari rekli: `Pomozi sirotu, na svoju sramotu`. U vrijeme ovog sporenja u Sarajevu je stolovao `Pavelićev nadbiskup` Ivan Šarić, a desna ruka mu bješe župnik Božidar Bralo, povjerenik NDH za BiH, zakleti ustaša, krivac za smrt stotina Srba, i zato je 1945. osuđen na smrt i strijeljan”, ističe Mijović.