Mališanima je lakše kada znaju da nisu sami: “Roditeljska kuća” je sinonim za ljubav

06.01.2023. | 08:58

Tek kada nakon teških terapija zakoračiš u “Roditeljsku kuću”, shvatiš da nisi sam, da bitku protiv opake bolesti biju i druga djeca, da i druge djevojčice nemaju kosu, ali zato ne skidaju osmijeh s lica, shvatiš da moraš dalje i da odustajanje nije opcija.

Riječi su to tinejdžerke Lj. T. iz Bijeljine koju je Hočkinova bolest dovela u Banjaluku. Zakoračivši prvi put u aprilu prošle godine na odjeljenje u Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) u Banjaluci, shvatila je da neće biti lako, a dolaskom u “Roditeljsku kuću” da ipak nije sama.

“Vidjela sam drugu djecu sa istim ili sličnim oboljenjima, bez kose, i tek tada sam možda postala potpuno svjesna šta me čeka”, priča ova sedamnaestogodišnjakinja za “Glas Srpske”.

Otkako je saznala za bolest, tek u “Roditeljskoj kući” je spoznala šta je pravo razumijevanje jer, kako kaže, tamo su svi isti i tamo je prihvaćena onakva kakva zaista jeste.

“Kada sam sa drugarima u ‘Roditeljskoj kući’, osjećam se potpuno normalno, jer na bilo kojem drugom mjestu drugačija sam od ostalih. Najkraće rečeno, ‘Roditeljska kuća’ je sinonim za ljubav. Od upravnice, psihologa, do porodica koje sam tamo zatekla, od svih njih dobijala sam samo ljubav i razumijevanje, veliku podršku. Uvijek su tu za razgovor, podršku, ne samo nama djeci već i našim roditeljima”, ispričala je ova tinejdžerka.

Koliko god vam nedostaje vaša soba, toplina doma, kazuje, u “Roditeljskoj kući” je sve lakše. Čak i u pretpraznično vrijeme nisu osjetili da su daleko od svoje kuće.

“Okitili smo jelku, ukrasili kuću, dobili mnogo paketića i bar na trenutak osjetili smo se kao da smo u svom domu. Tamo sam se osjećala kao da sam dobila još jednu porodicu”, kazala je ona.

I dok u toplini svoje kuće u Bijeljini proslavlja praznike, ali i čeka dalju proceduru liječenja, s ponosom kaže da je ono najgore iza nje.

Pred praznike u “Roditeljskoj kući” je i njena sugrađanka, vesela djevojčica Anastasiju Lakić. Iako joj je tek osam i po godina, iskusila je velike bitke, a o svemu priča sa toliko razumijevanja da bi joj na tome pozavidjeli i mnogo stariji.

“Ovdje mi je lijepo. Našla sam drugare, a imala sam i nastavu. Vrijeme provodimo igrajući se, pišući, crtajući… uglavnom se zabavljamo. Okitili smo i jelku”, ispričala je Anastasija kojoj je omiljeni predmet u školi matematika, a voli i da pleše i pjeva.

Najveći oslonac su joj otac, majka i brat, a s ponosom otkriva da će njena porodica uskoro biti bogatija za još jednog novog člana.

I sa drugarima iz škole je u kontaktu, razmjenjuju poruke i jedva čeka da se vrati u školsku klupu da zajedno rješavaju sve matematičke zavrzlame.

Njen tata Nebojša je rekao da je Anastasiji dijagnostikovana limfoblastna leukemija te da su u “Roditeljskoj kući” proveli više od tri mjeseca.

“Idemo hrabro u nove pobjede. Čekamo donora kako bi Anastasija otišla na transplantaciju koštane srži. Ona je veliki borac, naš lav”, ispričao je Nebojša.

Ovaj hrabri roditelj ima samo riječi hvale za “Roditeljsku kuću” i naglašava da će u budućnosti koliko god bude mogao pomagati ovakve ustanove.

Isti cilj

Predsjednica Udruženja roditelja djece oboljele od malignih bolesti “Iskra” iz Banjaluke Dijana Berić rekla je da je od otvaranja u “Roditeljskoj kući” boravilo 164 djece, a samo u prošloj godini 35 djevojčica i dječaka.

“Broj porodica u kući se stalno mijenja, posebno u vrijeme praznika. Nakon svih ovih godina možemo reći da je ‘Roditeljska kuća’ upravo onakva kakva treba da bude. Tu su svi zaista isti i okupljeni oko istog cilja”, poručila je Berićeva.