Ideja koja mu je promijenila život: Jovan je bez uložene marke pokrenuo biznis

03.07.2023. | 10:40

Srpska izreka kaže: Svuda pođi, svojoj kući dođi, a baš to je mislio i profesor istorije Jovan Kocmanović (36) kada je odlučio da napusti Beograd i ode u rodno mjesto svojih roditelja, u Golubac, gdje je inače provodio mnogo vremena.

Iako je, zapravo, došao u ovaj gradić jer je dobio posao u jednoj lokalnoj školi, Jovan nije ni slutio da će poslije samo dvije godine odlučiti da ovdje započne novi život.

Pošto se nije dugo zadržao u školi jer je radio kao zamjena, razvio je sopstveni biznis – bez uložene marke danas živi, moglo bi se reći, kao u bajci.

Jovan čamcem vozi turiste po Dunavu i priča im istoriju o Golubačkoj tvrđavi. Taj posao iz studentskih dana donio mu je, poslije nekoliko godina, dva velika plovila, pet apartmana i siguran i bezbjedan život.

Jovan je porijeklom iz Golupca. U Beogradu se rodio, odrastao i, kako kaže za “Nova.rs”, razvio. A onda je odlučio da se zbog posla vrati u lijepi Golubac.

“Kada sam završio fakultet, dobio sam posao u Golupcu u lokalnoj Osnovnoj školi kao nastavnik istorije. Pošto mi je produžen ugovor na dvije godine jer je nastavnica otišla na trudničko, odlučio sam da ovdje i ostanem jer je Golubac super mjesto za život. Nikada se nisam pokajao. Evo, prošlo je već trinaest godina i ponovo bih isto uradio”, priča Jovan.

Prije nego što se doselio u Golubac, Jovan je često dolazio kako bi plovio Dunavom. Zato ga je teča. pošto je upisao fakultet, častio malim čamcem.

“Teča je znao da je Dunav moja pastija od malih nogu. Stalno sam se vozikao čamcem u tom studentskom periodu i tokom tih vožnji, primijetio sam da je tvrđava bila prilično posjećena, bilo je dosta turističkih autobusa i pomislio sam da bi tim ljudima sigurno bilo zanimljivo da im neko protumači te zidine jer tu nije postojala nikakva turistička služba”, ističe Jovan koji je baš tražio neki ‘poslić’ koji bi mogao dok studira.

Pomislio je da bi mogao da bude turistički vodič i da ljudima priča priče o tvrđavi.

“Vidio sam ljude kako sa obale fotografišu čamac i ja shvatim da bi njima bilo još interesantnije da im tu priču pričam u čamcu. Iste večeri kada sam stigao kući, prelistao sam knjigu o istoriji Golupca, napravio koncept, sredio čamac, otišao na tvrđavu i upustio se u prvu turu”, rekao je.

Kaže – toliko je zarađivao, da prosto nije mogao da povjeruje. Pritom, uložio je nula dinara.

“Bilo je ljudi, ja sam lijepo zarađivao. A zanimljivo je da uopšte nisam razmišljao koliko bi koštala cijena vožnje. Razmišljao sam samo šta ću pričati ljudima i kako ću ih ubijediti da uđu u čamac. Kada su me pitali koliko košta, ja se zateknem u situaciji da ne znam koliko to košta. Razmišljao sam nekih petnaestak sekundi, nisam imao firmu, nikakve troškove, rekoh ništa me ne košta i onda na blic kažem: 100 dinara. Tada je 100 dinara bilo kao i sada, ništa”, priča on.

Kada se zaposlio u Golupcu, nastavio je da radi kao turistički vodič iz čamca u slobodno vrijeme. A kada su, kako kaže, nastavnice u školi “prestale da rađaju” i kada je on izgubio mjesto profesora, to je bio znak da je vrijeme da se usmjeri na nešto drugo.

“Morao sam da pronađem nešto da radim. Prva ideja mi je bila da ovu turu nekako podignem, da se profesionalizujem, tako da sam radeći, malo po malo, razvijao kapacitete, pa sam poslije nekog vremena kupio u veće plovilo, bolje i sgurnije i to se tako razvijalo do danas. I 2017. godine registrovao sam firmu i riješio da mi to bude primarni posao”, kaže Jovan.

On je zadovljan svojim životom u Golupcu i poslom kojim se bavi – em ga voli, em mu donosi zaradu. Ali prije svega voli Golubac i zato ne planira da ode iz njega.

“Ovdje je sjajno, ima brojne prednosti. Golubac je sjajan, ima super šetalište, odlične kafane, Dunav, okolo su arheološka nalazišta, pećine, vidikovci nacionalnog parka, manastiri. Tržište to već prepoznaje kao lijepu destinaciju. U Golupcu novac ništa ne znači, mi smo ovdje nekako svi ravnopravni. Zato, nije bitno koliko ko ima para. To se ovdje ne gleda”, nastavlja priču Jovan.

Ovaj profesor istorije danas ima dva velika plovila i pet apartmana. Ipak, mali čamac čuva kao taliju jer da nije bilo njega, ne bi bilo ničega.

“Mali čamac nikada neću prodati. Žao mi je, ali nemam vremena da ga vozim. Zanimljivo je kako su me ljudi gledali dok sam ga plovio njime. On je bio ljuska oraha u odnosu na Dunav. Imao sam puno situacija kada priđem turistima i kažem ko sam i šta radim, kažem im da imam čamac, oni se oduševe kada čuju, a kada ga vide, zgranu se. Obično to budu bračni parovi, pa se udalje, dogovaraju se i uvijek ista priča: ‘Mi se izvinjavamo, shvatili smo da žurimo, ali hoćemo da nagradimo taj entuzijazam, pa izvade 500 dinara.’ I onda sam shvatio: Ova Srbija je fenomenalna, ovdje treba samo da budeš student i kažeš ljudima da hoćeš nešto da radiš, a čak ni ne moraš. Šalim se, naravno”, dodaje on.

Inače, Jovan nije sam u ovom poslu. Njegov ‘ortak’ je teča, onaj koji mu je poklonio čamac kada je upisao fakultet.

“Teča i ja smo ortaci, on je kapetan, upravlja čamcem, ja pričam priče i organizujem posao. Zajedno radimo, zajedno smo izgradili apartman. Iako o tome nismo razmišljali, nekako su se ti apartmani sami nametnuli. Uštedio sam neke pare, kupio plac. Poslije nekoliko godina, vidio sam da nema dovoljno mjesta u odnosu na goste u Golupcu, pa smo pomislili da probamo da napravimo kuću namjenski za izdavanje”, priča dalje.

Dolaze im turisti sa svih strana – neki na jednu noć, a neki i na sedam dana.

“Apartmani su odlično ispali. Kuća asocira na Golubac, Dunav, na nautiku. Brodić i smještaj su povezani, dolaze mi gosti, tako da sam baš zadovoljan. Dolaze razni, tu su Rumuni koji su stalno u tranzitu, rumunski gastarbajteri, recimo, prespavaju jednu noć. Ali imamo i naše ljude koji ostaju po pet-šest dana da se odmore. Sve zavisi. Što se tiče poznatih ‘faca’, bili su, recimo, Piksi, Žika Jelić iz JU Grupe, bili su nam mnogi novinari”.

Za kraj razgovora, Jovan priznaje da ga često pitaju da li bi se vratio u Beograd. Ali njegov odgovor je i dalje – ne.

“Da mi daš dužnost i benefite narodnog poslanika, ja bih i dalje živio u Golupcu, a čak i da sam ministar, sumnjam. Poštujem Beograd, volim ga, tu sam proveo lijep period života, ali Golubac je kao iz bajke. Svi su potpuno opušteni, sve može, nigdje se ne žuri, taj osjećaj ležernosti, takav mentalitet ljudi, jednostavno mi prija. Ne bih se osjećao ispunjenije ni ostvarenije da imam više para, a da sam na nekom drugom mjestu”.

Poručuje mladima koji hitre iz Srbije da se zaustave na trenutak i dobro razmisle.

“Nisam siguran zašto je tako, ali mi djeluje da je odlazak iz Srbije postao jedan trend, da ljudi gravitiraju ka Zapadu iz nekog trenda, da to više nije suštinska poteba za razvojem, nego trend. U smislu, ovdje nema ničega, nema potencijala i situacija se nikada neće promijeniti. Mi nismo idealno društvo, sistem je jako loš, ali sa druge strane, poznajući ljude koji su otišli na Zapad i tamo rade, a povremeno dođu ovdje, siguran sam da tamo ne raste sreća. Moja poruka svakom fakultetski obrazovanom čovjeku bi bila da uz tu dipliomu i to znanje, on ima jednu obavezu da sebe ugradi u ovo društvo i da ga načini boljim. Jer ako gledamo samo sebe da skućimo i riješimo negdje dalje jer je to bolje, učinili smo nepravdu prema našoj zemlji, našim precima kojima smo svakako dužni. Ako se ne uhvatimo u koštac sa problemima, neće biti bolje, nećemo ih riješiti. A svi vidovi protesta i bunta su odlični i to treba da nose mladi ljudi jer je logično da će mlad čovjek da bude nezadovoljan i da ima viziju da tu pobunu pretvori u bolje sutra”, kaže sagovornik.