Glišićima se svi čude – iz Čikaga pobjegli u selo

Palacaju iza leđa Borke Glišić zli jezici da je luda što je sve privilegije obećane zemlje zamijenila za srpsku neizvjesnost, spočitavaju joj dušebrižni što je američki velegrad zamijenila požeškim selom. Najteže im je razumjeti da se neko otuda gdje bi mnogi željeli da trajno odu vrati tamo odakle bi neki pobjegli.

Nagvaždaju da se ogriješila o svoju djecu i trampila njihovo odrastanje u raskoši metropole za jurcanje po livadama i voćnjacima. Nejasno im da porodica, koja ima državljanstvo SAD, ostavi uređeni sistem i vrati se u Srbiju gdje se ne zna šta će biti sutra.

Upravo zbog porodice Borka se sa sinom Lukom i kćerkom Emilijom iz Čikaga doselila u Požegu. Ostaće tu privremeno dok u selu Roge, na placu koji su dobili od familije, ne izgrade kuću. Tada će se iz Amerike vratiti i Nikola, Borkin suprug, piše Blic.

– Preko čikaških blokova ne vidi se svitanje zore, tamo se ljudi ne druže, od jutra do sutra gledaš gužvu i slušaš brundanje automobila. A ovdje mir i tišina. U Americi porodica rijetko kad može da bude na okupu. U Čikagu smo vidjeli sebe kao hrčke u krugu koji po ceo dan, a svaki je isti, jure a ne stižu da žive. Zato smo se i vratili – priča Borka.

Iz rodnog Konjica, bježeći od posljedica rata, 1996. je otišla u Čikago. Tu je 2008. upoznala Nikolu Glišića, budućeg supruga. Prije devet godina rodili su Luku, dvije godine kasnije i Emiliju. Borka je promijenila više poslova, a poslednji put je radila kao administrativac u zdravstvu. Nikola je vozač. Kamionima krstari Amerikom.

– U Srbiju, konkretno u Požegu kod Nikolinih, prvi put smo došli 2013. i ostali 14 mjeseci. Opet smo došli 2016, kada smo naglas počeli razmišljati da se vratimo ovde, ali ne u grad nego u selo jer nam je dosta betona, asfalta, svjetla. Jeste, u Americi se mnogo dobro živi i uživaš sva prava, ali život ti ne da da osjetiš mir i tišinu, obaveze ne dozvoljavaju da gledaš djecu kako rastu. U Palatajnu, predgrađu Čikaga, imamo stan u zgradi. Od svih komšija sve ovo vrijeme družili smo se samo sa jednom Grkinjom, a ostalima sve ovo vrijeme nismo ni ime saznali – kaže Borka.

U Čikagu, nastavlja, gdje god pođeš, moraš automobilom. Bilo da ideš na posao, u kupovinu, da djecu vodiš u školu ili u park da se igraju. Nemaš slobodu da ih pustiš ispred zgrade. A ako ostanu u kući, komšije se bune na buku. Kada je krenuo u prvi razred, Luka je počeo da odbacuje srpski jezik kojim se govorilo u porodici.

– Ujak mog muža je čuo da želimo da se vratimo. Odveo nas je na imanje u Roge, selo za koje je Nikola od djetinjstva govorio da je centar svijeta, i rekao: “Birajte plac, uzmite koliko god vam treba”. Početkom 2018. djeca i ja smo došli u Požegu. U Rogama gradimo kuću i čim ona bude završena, vratiće se i Nikola.

Do tada će raditi da bi finansirao gradnju kuće. Trebalo je da bude skromna i funkcionalna, ali biće sa 200 kvadrata u osnovi, ali nam je mnogo bitnije da je okružena šumama i livadama po kojim djeca do mile volje mogu da jurcaju. Gore, iznad onih brda, sviće najljepša zora. Nema novca koji može da plati zvuk tišine i mir u duši – priča Borka.

Luka, učenik trećeg razreda, i Emilija, prvakinja, iako žive u Požegi pohađaju seosku školu u Rogama. Neočekivano lako su podnijeli prelazak iz velegradske džungle u pitominu provincije, a i vršnjaci su ih lijepo prihvatili. Već su se uhodali u svakodnevicu.
Borki je bitno, kaže, da je djecu vratila korijenima i da im da krila, a kada postanu punoljetni i ako ne budu vidjeli sebe ovde, mogu da se vrate u Ameriku. Ovo je, govorila im je po povratku, vaša zemlja.

Ljubav, spokoj, priroda, porodična idila prijaju čoveku, ali se ne jedu. Koliko ispravnu odluku su doneli Glišići pokazaće vreme.

– Imamo nekih ideja od čega bismo mogli da živimo kada se skućimo i kada se Nikola vrati. Možda ovčarstvo, uzgoj začinskog bilja, proizvodnja rakije od dunje. Znamo da Srbija nije Amerika, ali ne tražimo bogatstvo nego pristojan život – poručuje Borka.

Zbunjena navikama ljudi

Maloj Emiliji nepojmljivi su časovi engleskog.

– Učimo neke stvari koje sam ja znala kada sam počela da govorim. Ovdje sam u početku najviše bila zbunjena navikama ljudi, neobično mi je bilo koliko su svi ljubazni i pomažu jedni drugima – priča djevojčica.

Nije ovo Amerika

U Čikagu je Borka Luku vozila u školu jer je red vožnje školskog autobusa dječaku oduzimao puno vremena.

– Mama me je ostavljala ispred škole gdje me je uvijek, kao i drugu djecu, dočekivao nastavnik ili direktor. Neko od njih me je uvijek poslije nastave pratio do kola u kojima je čekala mama. Kada sam došao ovde, prvi dan posle škole sva djeca su otišla, a ja sam čekao u holu da izađem u pratnji nastavnika. Mama je shvatila što ne izlazim, pa je ušla u školu i objasnila mi da ovo nije Amerika – kaže Luka.

Izvor: Srpskainfo

Ostavite komentar: