Gledaju vas na poslu? Komšija vas snima? Ovo su zakonske granice videonadzora

04.07.2026. | 10:54

Devet mjeseci nakon stupanja na snagu novog Zakona o zaštiti ličnih podataka, Bosna i Hercegovina i dalje luta između prava na privatnost i potrebe za nadzorom. Najviše prijava građana i dalje se odnosi na – kamere.

Od radnih mjesta do haustora, pitanje je isto: gdje prestaje zaštita imovine, a počinje nadzor čovjeka?

Direktor Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH, Dragoljub Reljić, u razgovoru za Aloonline razotkriva praksu koja često izlazi izvan zakonskih okvira – i upozorava da linija već odavno nije tanka, nego ozbiljno narušena.

„Imali smo slučaj da poslodavac prati zaposlenog u realnom vremenu i reaguje na svaki njegov pokret. To nije dozvoljeno“, kaže Reljić.

U toj rečenici sabrana je suština problema: kamera koja ne štiti prostor, nego ulazi u ritam disanja radnika.

Zakon takav nadzor ne priznaje.

Videonadzor je dopušten samo kada je nužan – zbog bezbjednosti ljudi i imovine. Sve izvan toga, uključujući kontinuirano praćenje zaposlenih, smatra se pritiskom.

„Nema ravnopravnosti između poslodavca i zaposlenog. Upravo zato stalno snimanje nije zakonito, bez obzira kako se pravda“, naglašava Reljić.

Kamere, objašnjava, mogu stajati na ulazima i u hodnicima – na mjestima gdje se štiti prostor, a ne čovjek. Ali ne i tamo gdje prate ponašanje tokom cijelog radnog dana.

Drugim riječima: kamera može da vidi ko ulazi – ali ne i kako radite.

Poseban problem je „dobrovoljna saglasnost“ radnika, na koju se poslodavci često pozivaju.

„Ako radnik mora da potpiše da bi zadržao posao, to nije slobodna saglasnost. To je pristanak pod pritiskom“, kaže Reljić.

U praksi, to znači da papir ne može opravdati nadzor.

Ni u specifičnim poslovima granica se ne briše. Na naplatnim rampama, gdje je kontrola novca nužna, kamera može snimati ruke – ali ne i lice.

„Konstantno snimanje glave radnika smatra se oblikom pritiska“, precizira Reljić.

Ako je radno mjesto prostor borbe za privatnost, onda su stambene zgrade njen najtiši front.

Najveći broj pritužbi upravo dolazi iz haustora.

Kamere koje bi trebalo da čuvaju ulaz često završe okrenute prema tuđim vratima.

„To je već uhođenje – kada kamera prati kada komšija izlazi, ko mu dolazi, koliko se zadržava“, upozorava Reljić.

U takvim slučajevima zakon je jasan: za videonadzor u zgradi potrebna je saglasnost dvije trećine suvlasnika. Sve mimo toga ulazi u zonu zloupotrebe.

Istovremeno, u javnom prostoru važe druga pravila.

Fotografisanje zgrada institucija – čak i bez posebne dozvole – nije zabranjeno.

„Ako vam neko kaže da ne smijete, pitajte po kojem osnovu. Govorimo o objektima, ne o ljudima“, kaže Reljić.

Agencija, dodaje, nije zaprimila nijednu žalbu zbog fotografisanja samih objekata.

Ali granica se ponovo pomjera kada kamera uhvati čovjeka u njegovom najranjivijem trenutku.

Snimci nesreća, sukoba ili ponižavajućih scena sve češće završavaju na društvenim mrežama.

Tu zakon više ne daje jednostavne odgovore.

„Zaštita ličnih podataka nije apsolutno pravo. Uvijek se pravi balans između javnog interesa i prava pojedinca“, objašnjava Reljić.

U nekim slučajevima snimak postaje dokaz krivičnog djela. U drugim – povod za njegovo uklanjanje.

Razlika između ta dva ishoda često je tanka koliko i odluka onoga ko drži telefon.

Reljić upozorava da građani moraju praviti razliku između krivičnog djela i prekršaja.

„Nije isto snimiti krivično djelo i prekršaj. Ljudi moraju voditi računa prije nego što posegnu za kamerom“, kaže on.

Novi zakon donio je i institut „prava na zaborav“ – mogućnost da građani traže brisanje zastarjelih podataka sa interneta.

Primjeri već postoje: izjave stare decenijama, bez ikakve veze sa sadašnjošću, koje i dalje žive u digitalnom prostoru.

Ipak, uprkos brojnim prijavama i dilema koje svakodnevno dolaze pred Agenciju, kazni – nema.

Ni nakon devet mjeseci primjene zakona.

U poređenju sa Evropskom unijom, gdje se ova oblast razvija više od dvije decenije, BiH tek uči pravila igre.

„U EU znaju kako sistem funkcioniše. Kod nas se još uvijek hvatamo za glavu“, zaključuje Reljić.

Između kamere i čovjeka, čini se, zakon je tek počeo da traži ravnotežu.