Drugi svjetski rat (1941-1945) – Borba protiv okupatora i genocid nad Srbima

03.11.2025. | 06:52

Drugi svjetski rat u Jugoslaviji je na teritoriji Kraljevine Jugoslavije trajao od 6. aprila 1941. do 25. maja 1945. godine. Rat je počeo 6. aprila 1941. napadom sila Osovine predvođenih Njemačkom na Jugoslaviju koja je nakon kratkotrajnog Aprilskog rata poražena, okupirana i podijeljena između Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske.

Rat je najvećim dijelom bio gerilski, a vodili su ga četnici (JVuO) i partizani (NOVJ) predvođeni komunistima (KPJ) protiv okupatorskih snaga i njihovih marionetskih režima, kao što su Nezavisna Država Hrvatska (NDH) sa ustaškim režimom, i Vlada narodnog spasa na teritoriji okupirane Srbije.

Istovremeno rat je bio i revolucija i građanski rat između komunističkog partizanskog i rojalističkog četničkog pokreta.

Situacija prije napada

Jugoslovenska vlada je, prateći događaje u Evropi i osvajanja nacističke Njemačke, očekivala da će i Jugoslavija biti napadnuta. Zato je tražila način kako da izbjegne taj očekivani sukob. Jedan od načina da se riješe bezbjednosni problemi Kraljevine Jugoslavije bilo je i potpisivanje pakta sa Njemačkom 25. marta 1941. godine. Povoljni uslovi za Kraljevinu Jugoslaviju u ovom ugovoru nisu bili garancija da će biti i ispoštovani od Hitlera. Suprotna odluka značila je siguran rat sa Njemačkom i njenim saveznicima koji su okruživali Kraljevinu Jugoslaviju, sa svih strana osim kratke granice sa Grčkom na krajnjem jugu.

Narod nije bio zadovoljan ovom odlukom jer je smatrao saradnju sa nacistima neprihvatljivom. Zbog toga su izbile demonstracije i izveden je državni udar u noći između 26. i 27. marta 1941. godine na čelu sa generalima Borivojem Mirkovićem i Dušanom Simovićem. Srušena je vlada Dragiše Cvetkovića, pohapšeni svi njeni ministri, svrgnuto namjesništvo regenta kneza Pavla Karađorđevića, a na radio-stanici Beograd je objavljeno da je prestolonaslednik Petar II Karađorđević proglašen punoljetnim. Nova vlada postavljena je u rano jutro 27. marta 1941. sa generalom Dušanom Simovićem kao njenim predsjednikom. Istog dana organizovane su demonstracije širom prostora Jugoslavije u kojima su većinu činili Srbi. Narod je istog dana izašao da da podršku obaranju vlade i na ulici su se čule parole Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob.

FOTO: ARHIVA

Hitler je pobjesnio čuvši za događaje u Jugoslaviji. Njegove planove o napadu na Sovjetski Savez je morao da odloži. U noći između 5. i 6. aprila 1941. godine potpisan je ugovor između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Jugoslavija je priznala Sovjetski Savez, a on pristao da poštuje nezavisnost Kraljevine Jugoslavije, teritoriju i suverena prava, a u slučaju napada Njemačke na Jugoslaviju, će stati na stranu Jugoslavije.

Napad sila Osovina na Jugoslaviju (Aprilski rat)

Kraljevinu Jugoslaviju su 6. aprila sa svih strana napale sile Osovine, uglavnom njemačke snage, ali i italijanske i mađarske. Luftvafe je bombardovao Beograd u zoru 6. aprila. Invazija je trajala 11 dana i okončala se bezuslovnom kapitulacijom Jugoslovenske kraljevske vojske 17. aprila. Borbena dejstva su okončana 18. aprila 1941. godine. Tri dana ranije kralj i vlada su napustili zemlju. Jugoslovenska vlada je ostatak rata provela u izbjeglištvu. Teritorija srušenog kraljevstva je podijeljena na interesne sfere Njemačke i Italije. Osim što je bila beznadežno loše naoružana u poređenju sa njemačkim Vermahtom, jugoslovenska vojska je pokušala da brani čitavu granicu, ali je samo razvukla svoje ograničene resurse. Osim toga, najveći dio hrvatskog stanovništva je odbijao da se bori i dočekivao je Njemce kao oslobodioce. Jedini otpor invaziji dolazio je iz jedinica u Srbiji i Crnoj Gori.

Za vrijeme Aprilskog rata (10. aprila) osnovana je i Nezavisna Država Hrvatska, kojoj su pored Banovine Hrvatske još pripojeni Bosna (Vrbaska i dio Drinske banovine), ostatak Hercegovine (dio Zetske banovine) i ostatak Srema (dio Dunavske banovine). Političko vođstvo je dato Anti Paveliću, vođi ustaškog pokreta. Približno mjesec dana poslije proglašenja NDH počelo je masovno protjerivanje i ubijanje Srba, Jevreja i Roma.

Željni da u NDH vladaju isključivo bez takmaca, potaknuti i mogućnostima brzog i lakog bogaćenja otimanjem srpske imovine, pod maskom osvete za navodni centralistički režim Kraljevine Jugoslavije vrhovi u NDH s Pavelićem na čelu su Srbe u NDH proglasili za najveće neprijatelje Hrvatske.

Za sve nedaće Hrvata u prošlosti, krivili su Srbe. Njima je uopšte bilo neprijateljski sve što je srpsko i zato su oni već od prvih dana svoje vladavine najoštrije udarili na nevino srpsko stanovništvo. Ustaška vlada upotrebljavala je sve tri metode — protjerivanje, istrebljivanje i prisilno pokatoličavanje — pokušavajući da iskorijeni Srbe i Pravoslavnu crkvu sa teritorije NDH. Zbog obimnosti tog projekta, kao i sve većeg oružanog otpora, ustaše su do 1942. svoj plan uspjele samo djelimično da sprovedu u djelo.

NDH je zahvatila prava besomučnost u proganjanju Srba i bavila se mišlju, kako da istrijebi sve Srbe iz područja NDH. Pavelić je to (kako se može razabrati iz zapisnika Paula Šmita) izjavio i Adolfu Hitleru, kada ga je prvi put posjetio (7. juna 1941). u Njemačkoj. Tražio je put i način kako da NDH ostane — „samo Hrvatska“, kako da je „očisti“ od „nehrvatskog elementa“, misleći pri tome uglavnom na Srbe.

Očito u saglasnosti s Pavelićem govorio je (u Gospiću, na velikom zboru ustaša, 22. juna 1941.) „doglavnik“ Mile Budak šta će raditi sa srpskim stanovništvom u NDH. Jedan dio Srba će se protjerati, drugi dio će pokatoličiti, što je značilo pohrvatiti, a treći dio srpskog stanovništva NDH će fizički istrebiti.

Tako je zapisao i dobro informisani istoričar ustaštva Jere Jareb u svojoj knjizi „Pola vijeka prošlosti Hrvatske…“ istakavši naime — kako uništavanje Srba nije bila samo Pavelićeva politika nego i ustaškog pokreta i koji je postavio tvrdnju da je — „sav hrvatski narod bio za NDH“.

Ustaše su dobile njemačku podršku za uklanjanje srpskog stanovništva. Jedan plan iz 1941. je obuhvatao razmjenu stanovništva između Njemačke i NDH po kom bi nekoliko desetina hiljada katoličkih Slovenaca bilo deportovano iz dijela Slovenije pod Njemačkom okupacijom i poslato u NDH gde bi trebalo da budu asimilovani u Hrvate. Zauzvrat, odgovarajući broj Srba će biti deportovano i poslato u okrnjenu Srbiju. Njemačke okupacione snage su dozvolile protjerivanje Srba u Srbiju, ali umjesto da šalju Slovence u Hrvatsku, i njih su proterali u Srbiju. Ukupno je oko 300.000 Srba deportovano ili pobjeglo iz NDH u Srbiju do kraja Drugog svjetskog rata.

Srpski narod na području NDH bio je stavljen izvan zakona. Od prvog dana NDH on je postao obespravljeni objekat ustaške strahovlade. Protiv Srba bilo je sve dozvoljeno, da se na ovom području mogu nekažnjeno progoniti, mučiti, zlostavljati, hapsiti i ubijati.

Masovna ubistva Srba su se značajno smanjila početkom 1943. godine. Razlozi su bili jačanje srpskog otpora, ali i pritisak Njemaca koji su zbog svojih vojnih i privrednih interesa vršili pritisak da ustaše ublaže svoju politiku.

Avgusta 1944. ministar spoljnih poslova NDH Mladen Lorković i ministar rata Ante Vokić su pokušali da izvrše državni udar, zbace Pavelića i prevedu NDH na stranu antihitlerovske koalicije. Lorković-Vokićev puč nije uspio i zavjerenici su na kraju pogubljeni. NDH će do kraja rata ostati najverniji njemački saveznik u Evropi.

Do početka 1945. vojska NDH se povukla bliže Zagrebu zajedno sa njemačkim i kozačkim vojnicima. Njih je nadjačala Crvena armija uz pomoć partizana. U maju 1945. dugačka kolona domobrana, ustaša, Kozaka i slovenačkih domobrana, uz brojne civile, se povlačila ispred partizana prema Italiji i Austriji. Akt o kapitulaciji Njemačke je potpisan 8. maja, ali Njemci i njihovi kolaboratori su nastavili povlačenje nadajući se britanskoj zaštiti u okupiranoj Austriji. Britanska vojska im nije dozvolila prolaz i predala ih je partizanima.

U međuvremenu, Ante Pavelić se odvojio od grupe i preko Austrije i Italije pobjegao u Peronovu Argentinu, gde je na njega izvršen atentat koji je preživeo. Poslije toga pobjegao je u Frankovu Španiju, gdje je i umro 1959. Nekoliko drugih članova vrha NDH je zarobljeno u maju i junu 1945. i osuđeno na smrt ili dugogodišnje zatvorske kazne na suđenju Milu Budaku.

Ovaj edukativni članak je pripremljen u okviru projekta „Putevima srpskog nasljeđa“ koji podržava Kabinet predsjednike Republike Srpske. Svi članci objavljeni u okviru navedenog projekta predstavljaju isključivo stavove i mišljenja Udruženja za razvoj seoskog turizma koje sprovodi projekat.