DIC ‘Veritas’: 28 godina od stradanja Srba u Gornjim Grahovljanima, za zločin još niko nije odgovarao

Krajem 1991. godine, nakon povlačenja pripadnika teritorijalne odbrane sa šireg područja pakračke opštine, u strahu da im se ne ponovi 1941. godina, većina srpskog stanovništva napustilo je svoja ognjišta sklonivši se u Srbiju, Bosnu ili dijelove pakračke i okučanske teritorije koje su još bile pod srpskom kontrolom.

U nekim selima, međutim, manji broj, uglavnom starijih mještana, odlučio je da ne napušta kuće, nadajući se da im niko neće nauditi jer nikome nisu učinili zlo ili kakvu nepravdu.

U Gornje Grahovljane “zenge” su ušle u rano jutro 29. decembra 1991. godine, opkolile selo i sakupili sve žitelje, njih 18 (16 iz Gornjih i 2 iz Srednjih Grahovljana), te ih, uz psovke i kundačenje, sproveli do šume nedaleko sela, gdje su ih razapinjali i zakivali čavlima kroz ruke i noge na debla drveća, a na kraju ih likvidirali iz vatrenog oružja. Sve je to, skriven iza jednog stabla, posmatrao trinaestogodišnji dječak Slobodan Vidić, koji od straha nije mogao ni da bježi ni da govori.

Opazivši dječaka očevidca zločina, ubice su se prepirale šta uraditi sa njim, likvidirati i njega ili ga povesti sa sobom. Prevladalo je ovo drugo, pa su ga odveli u kasarnu u Slavonskoj Požegi, odakle ga je, nakon nekoliko mjeseci, izbavio policajac iz Pakraca Ivo Pedić i odveo ga u svoje rodno selo Jakšić. Naime, Ivina supruga Radmila je Srpkinja rodom iz Gornjih Grahovljana i bila je u bliskom srodstvu sa Slobodanom. Pošto su komšije prijetile Ivi da će mu baciti bombu u kuću zbog toga što čuva “četničko derište”, Slobodana su nakon pola godine ponovo vratili u požešku kasarnu, gdje ga je u toku 1993. pronašao pripadnik civilne policije UNPROFORA, Kanađanin kapetan D.B. Nikolson (Nicholson), i preveo na na srpsku stranu, kada je i ispričao kako su likvidirani njegovi mještani.

Nikolson i Slobodan su obišli mjesto zločina. Na deblima stabala našli su zabijene čavle i tragove metaka, ali ne i posmrtne ostatke. Uvjerivši se da Slobodan govori istinu, Nikolson je narednih nekoliko mjeseci intenzivno tragao sa posmrtnim ostacima grahovljanskih Srba. Jedan trag je vodio u šumu u kojoj su i likvidirani, a drugi ka ribnjacima u Marinom selu kod Pakračke Poljane, gdje je bio jedan od najzloglasnijih logora smrti u ratu devedesetih. Zbog opstrukcije i prijetnji sa hrvatske strane, mjesto ukopa ipak nije pronašao.

Kapetan Nikolson je naprasno morao napustiti UNPROFOR i vratiti se u Kanadu, odakle je uskoro Srbima u Okučane poslao mnogo dokaznog materijala u vezi zločina u Gornjim Grahovljanima, uz napomenu da je isti materijal predao i svojoj komandi. Bez obzira na sve to, zemni ostaci grahovljanskih Srba ni do danas nisu pronađeni.

Slobodan je 1994. poginuo na bihaćkom ratištu, pa je tako nestao i jedini svjedok zločina u Gornjim Grahovljanima, za koji do danas niko nije odgovarao, ni pred domaćim ni pred međunarodnim sudovima.

Po zvaničnom popisu stanovništva iz 1991, u Gornjim Grahovljanima živjelo je 136, u Donjim 188, a u Srednjim 43 žitelja. Po zadnjem popisu iz 2011, u Gornjim Grahovljanima živjelo je 8 žitelja, u Donjim 33, a u Srednjim nije bilo nikoga.

 

Izvor:(DIC Veritas)

 



Ostavite komentar: