Crveni konac Svete Petke krije neobičan običaj: Evo sa čim ga povezuju vjernici

25.10.2026. | 20:22 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Dok se vjernici pripremaju za praznik Svete Petke, koji se obilježava 27. oktobra po novom kalendaru, u narodu se ponovo oživljavaju priče o običajima koji se prenose s koljena na koljeno. Među njima posebno mjesto zauzima predanje o crvenom koncu koji se, prema narodnom vjerovanju, povezuje sa molitvom, zavjetom i nadom u pomoć ove velike svetiteljke.

Iza ovog običaja krije se priča koja prevazilazi samo nošenje crvene niti oko ruke. U pojedinim narodnim predanjima, crveni konac dobija posebno značenje kada se poveže sa svetinjom, a jedan od neobičnijih običaja jeste njegovo provlačenje oko crkve posvećene Svetoj Petki.

Prema tom predanju, običaj je naročito vezan za ljude koji se suočavaju sa teškim životnim iskušenjima, bolestima ili dugogodišnjom željom za potomstvom. U potrazi za utjehom i nadom, vjernici dolaze u svetinju sa crvenim koncem, uz koji vezuju svoje molitve i lične zavjete.

Konac koji prati molitvu

U opisu ovog običaja navodi se da se crveni konac veže za jedan dio crkve, a zatim pažljivo odmotava i vodi oko cijelog hrama, sve dok se ne napravi puni krug. Taj čin simbolično se povezuje sa cjelovitošću molitve, istrajnošću u vjeri i nadom da će molitve biti uslišene.

Za one koji poštuju ovaj običaj, nije presudan samo sam konac, već namjera sa kojom se dolazi u svetinju. Molitva, strpljenje i nada predstavljaju suštinu zavjeta koji vjernik nosi u sebi.

Ipak, važno je naglasiti da ovakav postupak nije opšteprihvaćen pravoslavni crkveni obred, već se o njemu govori u okviru narodnih vjerovanja i lokalnih predanja. Njegovo porijeklo i rasprostranjenost nisu dovoljno dokumentovani da bi se moglo tvrditi da je riječ o ustaljenom običaju u svim krajevima u kojima se poštuje Sveta Petka.

Šta se radi sa crvenim koncem nakon obreda?

U pojedinim verzijama predanja, konac se nakon obilaska crkve dijeli na manje dijelove, koji se potom čuvaju kao uspomena na molitvu i zavjet. U nekim pričama pominje se i ostavljanje konca u blizini ikone ili svetih moštiju, nakon čega se nosi oko zgloba ruke ili čuva uz odjeću.

Narodno vjerovanje takvom koncu pripisuje posebno značenje, ali treba razlikovati poštovanje prema svetinji od uvjerenja da sam predmet ima natprirodnu moć. U pravoslavnoj vjeri središnje mjesto zauzimaju molitva, vjera i odnos čovjeka prema Bogu, a ne amajlije ili predmeti kojima se pripisuje samostalna zaštitna moć.

Predanja govore i o tome da se konac, kada se istroši ili pukne, ne odbacuje nemarno, već se prema njemu postupa sa poštovanjem. Način čuvanja i odlaganja razlikuje se od kraja do kraja, pa ni u ovom slučaju ne postoji jedinstveno pravilo koje bi važilo za sve pravoslavne vjernike.

Sveta Petka – praznik molitve i nade

Sveta Petka, poznata i kao Prepodobna mati Paraskeva, jedna je od najpoštovanijih svetiteljki u srpskom narodu. Njen praznik, koji se obilježava 27. oktobra, okuplja veliki broj vjernika, a mnogi tog dana odlaze u crkve i manastire, pale svijeće i upućuju molitve za zdravlje, mir u porodici i snagu da se prevaziđu životne teškoće.

Upravo uoči praznika ponovo se pripovijedaju priče o zavjetima, molitvama i običajima koji su opstali u narodnom pamćenju. Među njima je i predanje o crvenom koncu, koje pokazuje koliko se duboko u narodnoj tradiciji prepliću vjera, nada i običaji naslijeđeni od prethodnih generacija.

Bilo da ga posmatraju kao simbol ličnog zavjeta ili kao dio narodnog nasljeđa, oni koji čuvaju ovo predanje u njemu pronalaze podsjetnik na molitvu i istrajnost. A suština praznika Svete Petke ostaje u onome što nijedan predmet ne može zamijeniti – iskrenoj vjeri, dobroti i nadi.