Zeljković nakon Skupštine: Banjaluka treba biti grad djece, a ne grad kojim se igraju djeca

19.10.2025. | 14:14

Posljednja sjednica Skupštine grada nije bila samo još jedan red političkih replika. Bila je ogledalo stanja u kojem se Banjaluka našla: previše emocija, premalo rješenja, naveo je u objavi na društvenim mrežama Bogoljub Zeljković, odbornik SNSD-a u Skupštini grada Banjaluka.

Navodi da piše iz ugla odbornika koji je odlučio da se bavi problemima – i da se njima bavi do kraja, bez kalkulacija i bez predstava.

Zeljković u svojoj objavi analizira sve što se desilo i ističe sljedeće:

“Prvo, zahvalnost. Roditelji, treneri i sportski klubovi pokazali su više zrelosti, strpljenja i odgovornosti prema gradu nego mnogi koji su za to plaćeni. Zbog njihove ustrajnosti Skupština je usvojila odluku da se obezbijedi novac i da se Gradski olimpijski bazen otvori. Ali prava pobjeda nije samo u cifri – već u poruci da se problemi rješavaju kada se uvažavaju ljudi koji ih nose na leđima.

Bazen je, međutim, više od objekta: to je lakmus-papir našeg upravljanja. Finansijski izvještaj „Akvane” pokazuje ono na šta uporno upozoravam – neodgovorno i netransparentno vođenje javnog resursa. Papir je bio preči od vode, forma od suštine, a elaborati od funkcionalnog bazena. Ne tražim krivce po društvenim mrežama, tražim odgovoran plan: profesionalizaciju upravljanja, jasan model finansiranja i sistemsko rješenje (posebna ustanova) koje će spriječiti da se ovakav zastoj ikada ponovi. Bazen mora da radi – uvijek, bez obzira ko je na vlasti.

Druga tema ovonedjeljne Skupštine – vrtići. Zaposleni traže bolje plate, i s pravom: ko brine o našoj djeci, zaslužuje i poštovanje i dostojanstven materijalni položaj. Većina odbornika bila je spremna da razgovara o povećanju. Umjesto toga, dobili smo prijedlog da vrtić poskupi. To nije rješenje. To je prebacivanje cijene lošeg upravljanja na roditelje. Banjaluka ne smije postati grad koji naplaćuje ubjedljivo najskuplji vrtić u regionu – dok istovremeno gledamo kako neki projekti „preko noći” poskupe za desetine miliona.

I tu dolazimo do rasvjete. Priča o ESCO modelu, koja je krenula kao obećanje uštede, završila je kao simbol rasipanja i selektivnog poštovanja institucija. Skupština je donijela zaključke – gradonačelnik ih je ignorisao. Ovih dana, ljut na pitanje novinara, gradonačelnik je napustio konferenciju za medije. Ako već voli da glumi, trebalo bi da shvati: publika nije kriva što daje sve manje aplauza – možda ima nešto i do predstave. Vrijeme je da promijeni neke stvari. Svaka marka iz budžeta nosi ime i prezime Banjalučana. A svaki pošten Banjalučanin je domaćin koji pita: koliko košta i kome koristi. Ne možeš voljeti Banjaluku, a praviti račune koje ni građani ni Skupština nisu vidjeli ni odobrili. Grad nije pozornica, a budžet nije rekvizita.

Sva tri primjera – bazen, vrtići, rasvjeta – spaja isti uzrok: politika koja radije proizvodi emociju nego rješenje, monodramu umjesto dogovora, i lični marketing umjesto institucionalne odgovornosti. Takva politika je udobna za pojedinca, ali skupa za grad. Zato sam i predlagao radne grupe između Gradske uprave i odbornika, da probleme pretvaramo u zadatke sa rokovima i mjerljivim ishodima. To nije „politička akrobacija”; to je minimum normalnosti.

Od gradonačelnika očekujem ono što očekujem i od sebe: da poštuje Skupštinu, da se drži usvojenih odluka i da pred građanima iznese jasan izvještaj – kako smo do ovoga došli i kako ćemo spriječiti da se ponovi. Banjaluka ima pravo da zna. A mi imamo obavezu da uradimo.

Neću prestati da insistiram na rješenjima:

– Bazen otvaramo odmah, a trajno štitimo profesionalizacijom upravljanja i jasnim planom finansiranja.

– Umjesto poskupljenja vrtića, podržavam pravedniji položaj vaspitača – u budžetu ima prostora kada se upravlja domaćinski i kada prioriteti nisu marketing nego djeca.

– Za rasvjetu tražim punu transparentnost i poštovanje zaključaka Skupštine – jer je to novac svih nas, a ne privatni trošak.

Banjaluka mora da se vrati sebi: da bude grad koji priča dječju priču, a ne grad koji izgleda kao da su se „zaigrala djeca”. Grad u kojem se problemi rješavaju prije nego što eksplodiraju, a ne onda kada više nema kud. Grad u kojem se političke razlike mjere kulturom dijaloga, a ne visinom tonova.

Zato ću i dalje birati da gledam građane u oči, da tražim dogovor, da guram rješenja i da odbijam predstave. Jer ako se jednog jutra Banjaluka probudi iz ove političke monodrame, moraće da zna da su neki i dok je trajala – radili svoj posao. I to je jedina scena na kojoj želim da me građani vide”, zaključuje Zeljković.