Tužan kraj mačevanja u Banjaluci: Kako su nameti i nemar ugasili viteški sport u gradu FOTO

Dragan Milošević | BL Portal

07.10.2026. | 07:21 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Banjalučki mačevaoci su godinama donosili medalje sa regionalnih turnira, ali, uprkos tome, jedini klub u gradu prije dvije godine bio je prinuđen da stavi ključ u bravu. Novi Zakon o sportu, rigidna birokratija, nedostatak prostora i opšta nezainteresovanost okoline poslali su ovaj olimpijski sport u istoriju.

Mačevanje, sport bogate istorije koji spaja vrhunsku fizičku spremu, strategiju i viteštvo, u Banjaluci je ostalo samo uspomena. Mačevalački klub Banjaluka, koji je od 2013. godine predstavljao jedinu oazu za ljubitelje ovog sporta, već više od dve godine nema nikakvih aktivnosti.

Birokratski “nokaut”: Novi zakon i nemogući uslovi

Glavni udarac radu kluba nije zadat na borilištu, već u administrativnim kancelarijama. Usvajanjem novog Zakona o sportu, mali i nekomercijalni sportovi dovedeni su pred zid.

„Zakon o sportu nas je potpuno uništio. Da bismo funkcionalno delovali kao sportsko društvo, po zakonu moramo imati licenciranog trenera mačevanja pod ugovorom. A mačevalački trener u Bosni i Hercegovini ne postoji, stvori se možda jedan u deset godina! To je značilo da moramo dovesti trenera sa strane, plaćati mu ugovor i doprinose, i to sve za nas šest ili sedam entuzijasta koji se time bavimo rekreativno. Tražili su nam i diplomiranog profesora fizičkog vaspitanja. To su bili zahtjevi koje jednostavno nismo mogli ispuniti i bio sam prinuđen da potpuno odustanem”, ogorčen je bivši voditelj i trener kluba Senja Jakšić

Nakon što su uslovi za registraciju postali nedostižni, klub je jedno vreme funkcionisao amaterski, po modelu rekreativnih ekipa.

„Skupljali smo se kao grupa ljudi koja nedjeljom ode da odigra termin fudbala. Ali legalno, klub kao formalna organizacija više nije mogao da radi”, objašnjava naš sagovornik.

Od “čuvanja djece” do potpunog zamora: Sve je palo na jednog čovjeka

Pored zakonskih barijera, ključni problem bio je izostanak podjele odgovornosti. Vođenje kluba godinama se zasnivalo na entuzijazmu pojedinca.

„To je bio klasični ‘one-man show’. Kada jedan čovjek vodi sve, vremenom dođe do zasićenja. Žrtvujete vikende i privatni život, dođete na trening da radite s ljudima, a od pet najavljenih pojavi se jedan, i to bez javljanja. Kada shvatite da vam privatni život trpi, a da nemate nikoga da vas zamijeni, sport vam od zadovoljstva postane teret”, iskren je Jakšić.

Dodatni problem stvaralo je nerazumijevanje roditelja, koji su mačevanje često posmatrali kao alternativu za igraonicu.

„Roditelji dovedu dijete od tri-četiri godine, ostave ga na treningu dva sata da bi oni otišli na kafu ili u kupovinu. Djeca u tom uzrastu ne mogu pratiti trening mačevanja, ne slušaju i brzo odustanu. Potrošite ogromno vreme i energiju objašnjavajući im osnove, oni dođu četiri puta i više se ne pojave jer su otišli na rođendan ili slavu. Zato sam na kraju odlučio da uopšte ne primam mlađe od 12 godina”, dodaje on za BL portal.

Zabluda o “skupom sportu” i vrhunski rezultati bez sistemske podrške

U javnosti vlada uobičajena zabluda da je mačevanje ekstremno skup sport, što je, prema Jakšićevim riječima, daleko od istine.

„Svi misle, ‘aha, mačevanje, to mora da je skupo’. Zapravo, rekreativni komplet opreme, od maske, odijela, mača i kablova mogao se nabaviti za 200 do 300 evra. Ako uporedite sa fudbalom, gdje roditelji stalno kupuju nove patike i dresove jer ih djeca prerastu ili poderu, mačevalačka oprema traje godinama. Ja svoju koristim već deset godina! Problem nije bio novac, već nedostatak tradicije i kulturne navike”, naglašava Jakšić.

U periodu najveće popularnosti, klub je brojao oko 15 članova. Trening se odvijao individualno sa svakim polaznikom, a banjalučki borci su ostvarivali impresivne rezultate na takmičenjima širom regiona.

„Ili smo na kampove i turnire u Srbiju i Hrvatsku, a naši borci su osvajali medalje i pobjeđivali takmičare iz ozbiljnih klubova. Moj sin je mačevao za klub iz Hrvatske i osvojio srebro na državno prvenstvu u timskom mačevanju. Dakle, imali smo kvalitet, ali nismo imali sistem”, priseća se Jakšić.

BiH bez mačevanja: “Sami sebi nismo htjeli da pravimo dugove”

Banjalučki klub nije bio usamljen u svojoj sudbini, jer je mačevanje u potpunosti nestalo sa sportske mape Bosne i Hercegovine.

„U cijeloj BiH danas vjerovatno nema više od deset ljudi koji se bave mačevanjem. Osim nas, postojao je klub u Istočnom Sarajevu koji povremeno nešto radi, i ‘Valter’ u Sarajevu. Domaći savez praktično ne postoji”, ističe Jakšić.

Ipak, uprkos ovakvom epilogu, Jakšić ne želi da upire prstom u gradske ili entitetske institucije.

„Nisam tražio novac od Grada. Da sam otišao i tražio budžet za 12 ljudi koji treniraju bez masovnosti i bez vlastite dvorane, sam sebi bih bio nesmotren. Nismo htjeli praviti dugove. Sakupljali smo novac između sebe da pokrijemo rentu dvorane i nabavku opreme. Mačevanje i dalje volim, i danas, kada mi sinovi dođu u posjetu, znamo uzeti opremu, otići u dvoranu i odraditi nekoliko mečeva za svoju dušu”, zaključuje Senja Jakšić za BL portal.