Sjećanje na Radu Vranješević: Nije dozvoljavala da se čine ni male nepravde ljudima

Ime Rade Vranješević nosi ulica u banjalučkom naselju Borik, njena bista je u centru Banjaluke, a po njoj naziv je dobio i Dom za djecu i omladinu bez roditeljskog staranja u gradu na Vrbasu.

Nažalost, većina samo toliko zna o hrabroj, odvažnoj i nezaustavljivoj ženi koja se borila protiv njemačkog okupatora za slobodu svog naroda. Živjela je u teškim, drugačijim vremenima ali nije bježala od težine doba nego se hvatala u koštac sa životom. Nije odustajala.

Zapisano je njeno ime kao svjedočanstvo jednog vremena koje je kidalo. Ali ona je pronašla način čime i kako da se bori i zato je zapamćena u istoriji. Isticala je da uspjeh u borbi zavisi od razvijanja bratstva i jedinstva, od borbe za ravnopravnost. Smatrala je da je pravilnim političkim uticajem na ljude i vođenjem uspješne borbe moguće preovladati nacionalnu i vjersku mržnju i šovinizam. Rada Vranješević je mislila da okupator podstiče šovinizam i mržnju vodeći se devizom “Zavadi pa vladaj”. Interesovala se za socijalne probleme, za smještaj izbjeglica i njihovu ishranu. Zajedno sa stanovništvom je prolazila kroz sve ratne teškoće neprestano pokazujući želju da svakom pomogne koliko može.

Na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a koje je održano u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. godine Rada Vranješević je bila prva žena koja se obratila prisutnima. Tada je žene stavila na pijedastal pokazavši njihovu snagu i hrabrost:

“Žene Bosne i Hercegovine, uzevši značajno učešće u Narodnooslobodilačkoj borbi, postale su čvrst oslonac Narodnooslobodilačkog pokreta. Zajedno sa svojim drugovima, žene će se i nadalje boriti protiv okupatora i njegovih sluga, a sutra, poslije oslobođenja naše zemlje, one će uložiti sve svoje snage u izgradnju sretne budućnosti naše BiH u okviru federativne Jugoslavije”.

Bila je voljena, jer je bila principijelna, pravedna i humana prema ljudima. Nije dozvoljavala da se čine ni male nepravde ljudima, ali je i kritikovala njihove slabosti i mane. To je radila objektivno, sa argumentima, bez obzira na funkcije kritikovanih. Zapamćeno je da se radovala uspjesima drugih i baš zbog toga su je ljudi voljeli. S druge strane smatrala je da je pri izricanju kazne najvažnije da se realno utvrde uzroci grešaka i slabosti i da kazna bude vaspitna, a ne osveta.

Počeci

Radojka Rada Vranješević rodjena je 25. maja 1918. godine u Rekavicama, kod Banjaluke. Na kraju se ispostavilo da je taj datum obilježio njen cijeli život jer je stradala na svoj rođendan. Cijeli njen život je bio simboličan pa je i smrt morala biti takva. Njen otac Đorđe je bio pravoslavni sveštenik, pa je bilo u narodu veoma čudno što se Rada opredjelila za partizanski život. Osnovnu školu je završila u selu Glogovac, kod Prnjavora, a nižu gimnaziju u Derventi i Banjaluci. Potom je upisala Učiteljsku školu u Banjaluci. Tih godina, tačnije 1932/1933. učenici su govorili da u prvom razredu ima neka mala Rada, napredna omladinka koja širi marksističke ideje i istupa kao komunista, iako je kćer prote Vranješevića. Uz to su pričali da je Rada poštena i ozbiljna. Zapamćena je po crnoj kecelji na kojoj je uvijek imala čistu bijelu kragnu, ali i po krupnim očima i kratkoj kosi podijeljenoj na razdeljak. Ipak, Rada je u drugom razredu napustila Učiteljsku školu, jer je imala problema sa profesorom matematike. Upisala je Trgovačku akademiju u Banjaluci, smatrajući da će sa ovim zvanjem imati više mogućnosti da živi i radi u gradu. Međutim, ni u Trgovačkoj djevojčica Rada nije imala sreće. Naime, zbog komunističkih ideja je izbačena iz škole. Ali za Radu nije bilo prepreka, otišla je za Beograd, a potom u Skoplje i tamo je završila obrazovanje. Poslije završene akademije dugo je bila nezaposlena.

Aktivizam

Ponovo ju je put odveo u Beograd gdje se zaposlila. Odmah po dolasku se povezala sa sindikalnom organizacijom privatnih nameštenika “Botič“ i aktivno radila u njoj. Pored rada u “Botiču“ učestvovala je u raznim partijskim akcijama u Beogradu. Prvenstveno na decembarskim demonstracijama 1939. godine, u nekoliko štrajkova radnika fabrike aviona, u rasturanju partijskih letaka, u prikupljanju pomoći. Krajem 1940. godine, nakon štrajka u Savezu činovničkih zadruga, uhapsili su je, a poslije toga i izbacili iz službe. Od tada pa do rata, nastavila je da radi u “Botiču“ i u partijskoj organizaciji. Međutim, 22. septembra 1941. godine došla je iz Banjaluke u Majkić-Japru zajedno sa Dušankom Kovačević.

Kako je ispričao Stojan Makić u knjizi “Žene Bosne i Hercegovine u narodnooslobodilačkoj borbi” Rada je idućeg dana po dolasku u Ćopićeve Hašane učestvovala u izboru prvog narodnooslobodilačkog odbora. Tada su s njom bili Hajro Kapetanović i Branko Ćopić. Pričali su o vojnoj i političkoj situaciji. Stojan Makić je zapamtio da je Rada govorila lagano, jasno, argumentovano, ali i pomalo bojažljivo. Ipak je trebalo mnogo hrabrosti jednoj mladoj ženi da stane pred masu i da pravilno izloži i objasni vojno-političku situaciju i događaje. Kako je pričao prvih dana ona je pokazala interesovanje za političke, vojne i druge zadatke i izvršavala ih sa velikim entuzijazmom i optimizmom, uz upornost i aktivnost kakve se rijetko sreću.

Savremenici su zapisali da je Rada Vranješević veoma ubjedljivo i konkretno govorila o vojnoj političkoj situaciji kako u svijetu tako i kod nas. Pričala je o pravednim ciljevima i zadacima NOB-a, o ustanku, o snazi antihitlerovske koalicije, odnosno jugoslovenskih saveznika Sovjetskog Saveza, SAD i Engleske i njihovoj mogućnosti da pobijede okupatore. Stojan Makić je kazivao da je Rada Vranješević željela da se što je moguće bolje upozna sa iskustvima onih koji su se već borili u ustancima. Kako je pričao njena bogata politička i organizaciona znanja i iskustva su ih u to doba mnogo čudila. Nisu mogli da vjeruju da jedna žena sve to tako podrobno zna. Pitali su se kada i kako je ta znanja i iskustva stekla.

Ono što ju je krasilo bila je činjenica da svoja iskustva nije nametala, samo je željela da da savjet. Ipak, Makić je mnogo vremena proveo s Radom Vranješević pa je zabilježio da je bila i samokritična. Govorila je da nije dovoljno sposobna da politički radi u selima, iako je, prema ocjeni drugova, bila sposobna da vrlo uspješno politički djeluje u selima, što se na kraju i potvrdilo. Redovno je zahtijevala da se kritički razmotre prijedlozi koje ona daje, navodeći da će kritički rad uz iznošenje dokaza omogućiti da se najbolje shvate i ostvaruju ciljevi i zadaci. Ali i da se realno ocijeni situacija u selima i daju ocjene o sposobnosti pojedinaca. Isticala je potrebu uključivanja u NOB i bogatijih zemljoradnika, koji su patriotski orijentisani i spremni da se bore.

Strategija

Stojan Makić se prisjećao da je Rada Vranješević tih teških godina pravilno objašnjavala i sprovodila liniju jedinstva ustaničkih redova i sprječavanje djelovanja neprijatelja. Njena objašnjenja i uputstva predstavljala su za njene drugove dragocjenu političku pomoć, a i doprinijeli su uspješnijem radu i borbi. Isticala je da su odnosi među fašističkim državama sve slabiji, da su njihove pozicije slabije, jer su im naneseni veliki gubici po pitanju boraca i po oružju. Ukazivala je na značaj suzbijanja šverca, jer je smatrala da uz šverc ide i neprijateljska špijunaža. Svojim političkim zalaganjem i znanjem, idejama, sviješću, entuzijazmom, požrtvovanošću i hrabrošću Rada Vranješević je stekla veliki ugled.

Smrt

Umrla je na svoj 26. rođendan 1944. godine kad je bio desant na Drvar. Dok je obavljala razne zadatke tog majskog dana pala je u ruke njemačkim padobrancima, koji su je sproveli u logor kod Šobića groblja u Drvaru. Tu se je mučili osam sati. Međutim, nije se dala. Pokušala je da pobjegne i tada je poginula.

O smrti Rade Vranješević govorila je Mileva Vidović u knjizi “Žene heroji” Mile Beoković. Kazala je:

“Ugledasmo malu vitku ženu kako svom snagom trči niz brdo; peševi kaputa lepršaju joj oko nogu. Pucnjevi se razlježu. Svi smo bez daha posmatrali, strepjeli za svaki njen sekund. ‘Još samo malo’, oteo se dječji uzvik. Malo, još malo-bila nam je jedina misao. Hoće li im umaći? Pucaju, pucaju…Odjednom se srušila. A imala je tako malo do potoka obraslog u vrbe, do Vrbovca. ‘To je Rada’, prošapta neko. Bilo nam je strašno”.

Sahranjena je na Partizanskom spomen-groblju u Banjaluci. Titulu narodnog heroja Jugoslavije dobila je 1951. godine.

Ostavite komentar: