Rado prepričava svoje početke: Rajko Pušić kroz nesvakidašnji humor oslikava Banjaluku

17.05.2021. | 20:50

Prije više od pola vijeka, njegova prva karikatura pronašla je svoj kutak u novinama.

Kroz nesvakidašnji humor prikazivao je aktuelne gradske probleme, političare, ponajviše sportiste, a danas se satirični crteži Rajka Pušića mogu pronaći samo na njegovom Fejsbuk profilu.

Poznati banjalučki karikaturista rado se sjeća i prepričava svoje početke. S osmijehom na licu, koji se miješa sa izvjesnom dozom nostalgije, kaže da su njegove dječačke ruke, za vrijeme najranijih školskih dana, nacrtale prve satirične crteže.

“Jednom prilikom, kada sam se vraćao iz škole, ugledao sam na kiosku novine, čije mi je šarenilo privuklo pažnju. Prišao sam bliže i shvatio da se radi o „Ježu“, beogradskom časopisu, poznatom po humoru i satiri. Dok sam ga prelistavao, naišao sam na karikature, koje su mi posebno privukle pažnju. Po dolasku kući, pronašao sam neke stare sveske i nacrtao prve crteže”, govori Pušić za Srpskainfo o svom prvom susretu sa karikaturama, koji postaje početak njegovog puta prožetog šarenilom, satirom i nesvakidašnjim humorom.

Hrabrost

Dodaje da je vremenom kreirao poseban stil crtanja, ali i sticao hrabrost, koja je kulminirala slanjem jedne od mnogobrojnih karikatura u „Jež“.

“S obzirom na to da je taj časopis izlazio jednom sedmično, cupkao sam od nestrpljenja. Međutim, dočekalo me prijatno iznenađenje i mojoj sreći nije bilo kraja”, kaže on i dodaje da je, ponesen tom radošću, nacrtao još nekoliko karikatura i odnio ih u tadašnje „Krajiške novine“.

“Ušao sam u redakciju, bacio na prvi sto karikature, zatvorio vrata i brzinom munje pobjegao. Ipak, to suočavanje sa tremom mi je darovalo najveći poklon – dobio sam svoju rubriku, a nakon toga je uslijedilo još mnogo angažmana u mnogim medijskim kućama. Gotovo da nije bilo medija u Republici Srpskoj u kojima nisam imao svoju rubriku”, prisjeća se Pušić, te dodaje da je ljubav prema satiričnom crtežu vremenom dovela do dvije samostalne izložbe, ali i do objavljivanja dvije knjige o karikaturama – „Banjalučani u sportu“ i „Banjalučani“.

Dok se nostalgično prisjeća svojih početaka i uspjeha, Pušić vadi iz džepa cigaretu i kroz smijeh izgovara latinsku poslovicu „Nomen est omen“. Povlačeći dim, kao da osjeća koje će pitanje uslijediti od ekipe Srpskainfo i počinje govoriti o temama kojima je posvetio svoj stvaralački duh.

“Uglavnom sam se bavio gradskim temama, gdje sam zaista bio oštar. Preokupacija su mi bili komunalni problemi, a mali broj karikatura sam posvetio i politici”, govori Pušić, naglašavajući da, i pored prostora koji mu je bio ustupljen, nije imao dovoljno slobode.

“U vrijeme komunizma, digla se frka oko neke bine na Trgu Krajine, dok još „Boske“ nije bilo. Nacrtao sam tu binu sa nogama, kako trči, što je izazvalo ljutnju i probleme zbog kojih jedan od novinara zamalo nije ostao bez posla”, prisjeća se Pušić i iz „mora karikatura“ izdvaja onu koja mu je donijela treću nagradu na takmičenju koje se održavalo na nivou BiH.

“Nacrtao sam bankomat za političare. Umjesto apoena, u ponudi su imali pamet u različitim vrijednostima”,  kroz smijeh objašnjava.

Susreti

Rado se prisjeća i susreta sa svojim, kako ih kroz šalu naziva, žrtvama. Iako su nerijetko takvi susreti započinjali sukobom, ističe da su, u većini slučajeva, završavali smijehom i šalom.

“U košarkaški klub „Borac“ došao je jedan crnogorski trener, koji je imao dva metra visine i dva metra preko ramena, dakle, mogao je da me pojede za doručak. On se tada hranio u „Siranu“ i nešto se požalio na kvalitet hrane, što je mene inspirisalo za karikaturu. Nacrtao sam ga kako jede “pajšl” i glavicu luka, koju mu je dao gazda „Sirana“. Međutim, njega je to naljutilo, govorio je „mi smo junačine, ne jedemo to, nego janjetinu“, te zamalo nije došlo do fizičkog sukoba”, završava Pušić ovu anegdotu i odmah se prisjeća sljedeće.

“Jedna od karikatura, koja mi je mogla “darovati modrice”, vezana je za prvi banjalučki kafić „Puškin“, govori on. Kroz šalu dodaje da takvo poznavanje rada banjalučkih kafana proizilazi iz njegovog dugogodišnjeg kafanskog iskustva.

“Nacrtao sam taj kafić i do njega limarsku radnju „Dostojevski“. Međutim, vlasnik kafane, koji je u to vrijme važio za žestokog momka, nije to baš najbolje prihvatio. Kad smo se sreli u kafani, pozvao me da izađem napolje, kako bismo to raspravili. Vidim, đavo odnio šalu, prihvatim, da ne budem kukavica, misleći da će me svakako pretući, bilo to u kafani ili napolju. Kada smo izašli i sjeli sami za sto, ispričali smo se tako lijepo da smo na sukob zaboravili. Vratili smo se u kafanu, cijelu noć je plaćao ture”, prisjeća se Pušić.

Takve anegdote su ostale da počivaju u dalekoj prošlosti. Po završetku rata, kada je, kaže on, privatizacija stupila na snagu, dobio je „čestitku“ od svih redakcija i njegove karikature više nisu ugledale svjetlo dana u medijima.

“Posljednja moja karikatura objavljena u medijima je bila štand ispred Narodne skupštine, sličan ovima na kojima danas prodaju knjige. Na štandu je pisalo „Pravopis srpskog jezika, za građane 50 KM, a za poslanike 10 KM“ – da se nauče govoriti. Kada je ta karikatura izašla u novinama, nazvao sam redakciju i pitao šta ćemo za sljedeći broj, a oni su mi u panici rekli „Rajko, nema za tebe sljedećeg broja“. Znači, dobili su po ušima”, zaključio je Pušić.

Inspiracija

Iako već godinama njegove karikature nemaju svoje utočište u medijima, kaže da svoje oštro zapažanje i danas bilježi satiričnim crtežima.

“Inspiracije ne manjka. U svakom trenutku ugledam nešto zanimljivo što bih mogao pretočiti u karikaturu. Danas moje karikature povremeno obavljuju na portalima, ali ih, ipak, najviše ima na mom Fejsbuk profilu koji broji preko 4.000 pratilaca”, ponosno govori Pušić, dodajući da su njegovi crteži viđeni „od Australije do Kanade“. Ističe da ga današnje novine podsjećaju na Službeni glasnik.

“Tekst, tekst, tekst i neka fotografija da razbije sivu ili crnu monotoniju”, kaže Pušić i dodaje da se plaši da karikatura više nikad neće vratiti svoju staru slavu, jer mladi ljudi ne pokazuju afinitete prema takvoj vrsti umjetnosti.

“Javila su mi se dva i po momka da ih podučim. Dvojica su bili malo uporniji, a ovaj što ga oslovaljavam sa „i po“ se samo raspitivao, a nakon što sam mu objasnio osnove, zaključio je da je to previše komplikovano za njega. Za karikaturu treba imati crtačku i umnu žicu. Ja sam prvu naslijedio od ujaka, a drugu od majke”, govori on i dodaje da smisao za humor ipak ima prednost u odnosu na crtačko umeće.

“Ako nemaš osjećaj za vic, nema ni karikature. Karikatura mora biti ironična, satirična, volim da kažem ‘žaokasta'”, priča on. Na pitanje da li mu nedostaje da ugleda svoje karikature kada otvori novine, Rajko odgovara potvrdno.

“Novina sam se zasitio, nedostaje mi poruka. Danas, kada je banjalučka scena inspirativnija nego ikad, nemam dovoljno prostora da svoje mišljenje podijelim sa građanima. Tako to ide u životu. Nekada sam imao prostora, a nisam imao dovoljno slobode”, zaključio je Pušić za Srpskainfo.