Ovdje možete postati i “teta Gašo”: Kako se muški vaspitači bore u Banjaluci FOTO

15.04.2026. | 06:54

Gavrilo Čamber bio je jedini muški student na svom fakultetu i ujedno je bio najbolji. Kad je sa diplomom vaspitača i prosjekom deset krenuo da traži posao, namjerevao je da krene od volontiranja, ali su ga u jednoj banjalučkoj ustanovi odbili zato što je  – muškarac.

Gavrilo sad radi u svojoj struci, ali spada u svega devet muških vaspitača koliko ih je ukupno u banjalučkim vrtićima.

„Ponudio sam se jednoj ustanovi da volontiram, ali su me kao muškaraca odbili, navodeći neke situacije iz prošlosti i slučajeve pedofilije, a ja sam samo želio da radim ono za šta sam se školovao i što volim. Mogu da razumijem skeptičnost roditelja kad me ugledaju, ali ustanova baš i ne. Posebno kad se osvrnemo na to da su prvi istaknuti vaspitači i učitelji bili muškarci“, priča Gavrilo za BL portal.

Kako kaže, ništa od svega toga nije ga omelo da završi pripravnički i da se zaposli u banjalučkoj privatnoj predškolskoj ustanovi „Danilo“.

“Odmah po završetku fakulteta upisao sam master studije i zaposlio se baš ovdje. Od samog početka imam sjajan odnos i sa djecom i roditeljima. Imam svoju teoriju da se prema djeci postavim ne samo kao vaspitač, nego i drug i, vjerujte, tako odlično funkcionišemo. Sa djecom najbolje i funkcionišem, tako da sam znao da ću se tim baviti, samo je bilo pitanje da li ću se opredijeliti za poziv učitelja ili vaspitača”, kaže Gavrilo.

Gavrilo priznaje da je uvijek bilo skeptičnih roditelja, jer vidjeti muškog vaspitača nije česta slika, ali da ih je svojim radom i pristupom ubrzo razuvjerio.

“Ne trebamo se dijeliti po polu nego samo po dobrom radu i pristupu djeci. Naravno, kada sam tek počeo raditi bilo je i djeci iznenađenje kad me vide, pa su me neki čak zvali i teta Gašo, pa čiko, muška teta, što je meni i simpatično. Svakako sam im objasnio da me slobodno mogu zvati po imenu ili nadimku Gašo. Posao sa djecom nije samo presvuci, nahrani, bitno je raditi zaista s njima. Evo, baš neki dan sam brojao koliko su mi samo tokom jednog dana postavili pitanja i bilo ih je ukupno 250”, kroz osmijeh priča Gavrilo, uz objašnjenje da je i to način na koji djeca traže svoj trenutak da budu važni.

Tako Gavrilo u vrtiću broji dane do rođendana mališana, pokriva, grli, sasluša gdje su za vikend djeca bila, šta su radila i tako u krug.

U Centru svega tri vaspitača

U Centru za predškolsko vaspitanje i obrazovanje u Banjaluci, zaposlena su tek tri muškarca, potvrđuje za BL portal direktor Centra Petar Jokanović.

Kako kaže, upravo su njihova imena često na spisku pohvaljenih, a među tim imenima je i Igor Rakić koji brine i radi sa djecom koja imaju poteškoće u razvoju u vrtiću “Marija Mažar”.

“Ovdje sam tri godine, ranije sam radio  u svom rodnom gradu Srpcu. Imam tek 30 godina, tako da još nemam svoju djecu, ali oduvijek sam znao da ću svoj život posvetiti mališanima. Nekako mi je to bilo prirodno, mada znam da nije isto čuvati svoje dijete i grupu mališana. To mi je postalo jasno još tokom studentskih dana, jer to je posebna odgovornost, ali i ljubav”, priča Igor za BL portal.

Priznaje da je, onog prvog dana poslu, imao veliku tremu – kako će ga djeca prihvatiti i šta će reći roditelji što im je vaspitačica, u stvari, muškarac.

“Odmah po ulasku u vrtić svaki djelić treme je potpuno razbijen jer su me svi sjajno prihvatili, a mogu slobodno reći i zavoljeli. Posebno kad radite sa djecom koja imaju poteškoće u razvoju morate biti jako oprezni, od regulisanja temperature u prostoriji, kontrole zvuka da se ne uznemire, a to su samo neki detalji o kojima mislimo, tako da je svaki dan nova priča. Ponovo bih sve ovo birao i žao mi je što je još uvijek, na neki način, tabu biti muški vaspitač”, kaže Igor i ističe da je tu za sve buduće studente koji možda trenutno razmišljaju da odaberu ovo zanimanje, da im udijeli koji savjet kroz svoje iskustvo.

Mnogo lijepog i jedne pogrešne cipele

Kroz rad sa djecom nakupi se i gomila anegdota, a ovu će Igor zauvijek pamtiti.

“Obuvao sam dječaku duboke zimske cipele, guram nekako, navlačim, sav se preznojih, i tek kad sam obje cipele obuo, on mi kaze – čika Igore, ovo nisu moje cipele. Šta ću, lagano uzdahem, počnem da ih izuvam i krenem tražiti njegove cipele, međutim, on mi dobaci – to su cipele od mog brata, ali mama kaže da ih sad ja moram nositi”, sjeća se Igor kroz osmijeh.

Od jaslica do škole

Sanjin Buzadžija je savjetnik za realizaciju vaspitno-obrazovnog rada u predškolskoj ustanovu Miki Maus u Banjaluci, a kroz svoje dugogodišnje iskustvo prošao je sve dječije grupe, od jaslica do polaska u školu.

“Najveća satisfakcija mi je kada sretnem nekada dijete o kojem sam brinuo, a sada je odrasla osoba koja svoje dijete želi da dovede kod mene. Ovaj posao mora da se voli da biste ga radili. Nažalost, nedostaje motivacije među mladima da se bave djecom, iako moram naglasiti da u ovom trenutku Republika Srpska ima izvrsne stručnjake i sjajan program o radu sa djecom, uz svu podršku Ministarstva prosvjete i kulture. Činjenica je da imamo problem generalno i da na tržištu rada nedostaje vaspitača, tako da je svaka podjela poslova na polove besmislena. Naravno, riješiće se i to u dogledno vrijeme”, uvjerava Buzadžija za BL portal.

Željka Pavlović, BL portal