Od šiblja i deponije do zdrave hrane: Evo šta su sve postigli u banjalučkoj Gradskoj bašti

30.04.2023. | 07:42

Kada je u naselju Rakovačke bare u Banjaluci osnovana Gradska bašta, poljoprivrednike-entuzijaste dočekalo je šiblje i deponija. Pet godina kasnije, u njoj nema čega nema – batata, lubenica, dinja, kivija, ma, svega što na našem prostoru može uspjeti, kaže za BL portal predsjednica Udruženja Banjalučke gradske bašte, Milka Tamamović. 

Hektar zemlje dobili su od Grada, a onda je, nakon korone, pokrenuta i akcija ,,Motike u ruke“, koja je posebno privukla pažnju Banjalučana. Tada su brojni građani koji imaju zemlju i ne koriste je, dali da je koristi udruženje, pa se bašta proširila, objašnjava Milka.

Napominje da su banjalučki baštovani zaista zahvalni Gradu i Poljoprivrednoj školi i da sada broje 80 porodica koje uživaju u sadnji, ali i u plodovima svog rada.

,,Ko god poželi da nam se pridruži, dobro je došao. Mjesta ima, a kad ne bude, nekako ćemo ga naći. Ovdje sadimo sve što može na našim prostorima uspjeti, ali imamo i egzotičnih biljaka. Cilj nam je odgojiti što je moguće više starih vrsta biljaka, bez obzira sa koje strane svijeta dolaze“, govori kroz osmijeh Milka i ne krije da ponekad nešto i ne uspije, ali je važno pokušati.

Milka za sebe kaže da je još kao dijete tražila neku čarobnu travku, pa i ne čudi što danas svaku zna u dušu. Sa sadnjom je počela nakon bezbroj “trovanja” voćem i povrćem koje je kupovala. Zbog toga stalno insistira i svojim radom pokazuje da mnoštvo povrća i voća može uspjeti bez hemijskog tretiranja.

“Kada kupujemo i ono na čemu piše – domaće, ništa ne znači. Ljudi ne znaju čime je tretirano, gdje se gaji, da li za prodaju ili svoje potrebe. Tako da je teško naći čovjeka sa sela koji prodaje svoj višak prozvoda u gradu. Ljudi onda moraju da jedu ono što je prskano. Dok mi u bašti koristimo glistinjak, humus i nešto peletiranog đubriva. Zaista se trudimo da je svaka biljka maksimalno čista i bez hemije“, priča Milka za BL portal i naglašava da je tako potpuno sigurna šta daje djeci da jedu.

Priznaje da su banjalučke baštovane mnogi ubjeđivali da bez hemije od biljki nema ništa, ali oni to već godinama uspješno demantuju. Milka podsjeća da su i naše bake tako sadile i niko nije ostao gladan, pa što bi sad bilo drugačije.

“Proizvodnja zdrave hrane je prioritet ko misli na svoju porodicu i sebe, trgovine su samo teška nužda za nas u Gradskoj bašti. Kada čovjek osjeti pravi ukus voća i povrća iz prirode, nikada mu više ne bude dobar onaj sa štandova i rafa. Nije isto pojesti jaje kod bake na selu u odnosu na ono što se kupuje, pa tako i voće i povrće“, naglašava Milka.

Otkriva da u Gradskoj bašti rade svi, bez obzira na godine i obrazovanje. Naravno, ima i onih koji do dolaska u baštu motiku nikad nisu ni vidjeli, a kamoli uzeli u ruke, ali sve se nauči.

“Ja naučim jedne, onda drugi ostale, i tako redom. Svako nešto zna, a svi žele da rade, pa onda uspjeh ne može izostati. Ogromna je solidarnost među baštovanima, pomažemo na svaki način jedni drugima. Kada neko ne može doći do bašte uvijek se nađe neko da zamijeni”, priča nasmijana Milka.

Otkriva nam da Gradska bašta nije samo mjesto gdje ljudi dolaze da nešto posade, uberu, nego i mjesto gdje se druže, piju kafu, kuvaju, a kada najmlađi dođu, nastane prava žurka.

“Ljudi ovdje dođu u pet ujutru da zaliju baštu, pa trče kući pod tuš i na posao. To je znak kolika je to ljubav. Svima nam je popravila kvalitet života, naša unučad ovdje rade, pa svako ima svoje zaduženje. Mališani obožavaju saditi krompir, oni to rade sa najviše ljubavi“, kaže Milka.

Za one koji se brinu da li su zakasnili ako žele sada nešto zasaditi, poručuje da sezona traje non-stop. Kako kaže, i ona je nekad mislila da radovi počinju u proljeće, a berba plodova u jesen, ali se pokazalo da to nije baš tako, jer posla uvijek ima.

Takođe, Milka dodaje da ako nemate zemlje, postoje balkoni gdje možete zasaditi bar malo čeri pardajza, rukole i slično.

“Dva kvadrata, dva, ali su vaša i znate šta jedete. Parcele nisu jeftine, ali kod nas troškovi izgledaju ovako – ko želi da postane baštovan, plati 150 KM godišnje članarine, plus 30 maraka dodatnih troškova. Za taj novac član dobije parcelu od 60 do 100 kvadrata, alat, sjeme, ali i obuku”, objašnjava Milka.

Baštovani su većinom ljudi koji žive u stanovima ili imaju zemlju daleko od Banjaluke, a zbog posla nisu u mogućnosti da odlaze dalje. Takođe, brojni su i penzioneri koji su ovdje pronašli novu zanimaciju. Među njima je Desa Ružela.

,,Kako sam  u penziji, ovo mi dobro dođe kao fizička i mentalna relaksacija. Uvijek sam živjela u stanu, oko bašte ništa nisam znala i sve sam naučila. Samo treba imati volju, onda ne može da vam ne ide od ruke“, kaže Desa za BL portal koja više nema vremena za priču i nastavlja započeti posao sa grabljama.

Željka Pavlović, BL portal