Od medicinske sestre na hematologiji do pacijenta: Evo kako je Banjalučanka Sandra pobijedila tešku bolest

10.10.2023. | 10:54

Ovo nije samo moja pobjeda, ovo je pobjeda svih nas u Univerziteteskom Kliničkom centru u Banjaluci, posebno odjeljenja hematologije, jer se sudbina poigrala da od medicinske sestre na tom odjeljenju postanem pacijent, započinje priču za BL portal Banjalučanka Sandra Savić, koja je nedavno pobijedila karcinom.

“Doktorica Jadranka Mirjanić, načelnica hematologije, spasla mi je život najmanje deset puta. Naša borba je trajala devet mjeseci, uz bezbroj komplikacija, ali ona je svaku prepoznala i odmah rješavala. Naravno, tu je cijeli tim iz šok sobe na čelu sa doktorima Rakanovićem i Editom, kao i abdominalni hirurg Zoran Aničić i torokalni hirurg Velibor Simetić. U suštini, sve su to dobri stručnjaci, ali prije svega dobri ljudi“, kaže Sandra za BL portal, objašnjavajući da ovu svoju tešku priču s razlogom započinje imenima svojih kolega bez kojih danas, kako kaže, ne bi ni bila sa svojom porodicom.

A sve je počelo samo dva mjeseca nakon porođaja. Slučajno je napipala čvor na vratu koji je bio nepomičan i bezbolan, a veliki. Kao zdravstveni radnik, u startu je bila svjesna da to nije dobar znak.

“Odmah sam se posavjetovala sa doktorima i krenula na pretrage i analize. Saznajem da imam karcinom, tačnije, agresivni non hočkinov limfom. Nažalost, bio je već u četvrtom stadijumu i zahvatio je mnoge organe”, prisjeća se Sandra.

Priznaje da se teško i prisjetiti spoznaje o teškoj bolesti i ozbiljnoj dijagnozi, ali i straha od neizvjesnog ishoda. Ipak, kako kaže, nije sebi dopustila da psihički padne, jer je znala da će iz svega izaći kao pobjednik.

“Kad su mi saopštili da definitivno imam ozbiljno oboljenje, izvrstan hematolog, doktorica Tatjana Drljača mi je rekla – nema postavljanja pitanja “zašto ja” ili “zašto baš meni“. Držala sam se toga, nisam dozvolila mislima da odu na tu stranu”, napominje Sandra.

Zapravo, njene su misli uglavnom bile na nekoj drugoj strani, jer je kod kuće imala malu Mašu koja ovih dana puni godinu dana.

“Ona je bila moja najslabija tačka, ali mi je i davala najviše snage. Imala sam pravi razlog da se borim. Teško mi je bilo što smo razdvojene, ali znala sam da je u najboljim rukama i da joj ništa neće faliti. Najteže mi je bilo u momentima kada dođem kući i nemam snage da je uzmem, da se poigram s njom ili da je nahranim”, priča Sandra.

Sada želi da, kada se vrati na posao, kroz svoj primjer pokaže pacijentima da se mogu izboriti i vratiti normalnom životu.

“Smatram da sam kroz ovu bolest mnogo ojačala, jer me ona naučila koliko vrijedi život, koliko vrijede sitnice. Nažalost, svi smo takvi – toliko toga vrijednog imamo, a čini nam se da se sve to podrazumijeva. Treba da postanemo svjesni da život može da se okrene za jedan dan i da moramo cijeniti svaku sekundu”, kaže Sandra.

Šta sad planira? Da nastavi tamo gdje je stala, bogatija za teško iskustvo, ali i saznanje da su joj, osim supruga i majke, mnogo pomogli i prijatelji, pa, i do juče, nepoznati ljudi.

Željka Pavlović, BL portal