Kroz Kočićevu mećavu stigla do penzije: Ove riječi učiteljice Olge treba zapamtiti FOTO

Željka Pavlović | BL Portal

02.08.2026. | 07:42 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Mnogi Banjalučani, ali i oni iz okoline, svoja prva slova, brojeve i životne lekcije naučili su od učiteljice Olge Mavije. Danas, u 84. godini života, i dalje zrači vedrinom i nevjerovatnom energijom, a njen učiteljski put koji je, kako kaže, počeo na Kočićevoj Manjači, pomalo je ličio na neke od njegovih priča.

Rođena je u Novom Gradu, a odrasla kod Nove Topole. Kao ratno siroče školovala se u domu, prvo u Novom Gradu, a potom u Banjaluci, gdje je završila Učiteljsku školu, u zgradi kod današnjeg Prirodno-matematičkog fakulteta.

“Najvažnije je bilo naučiti djecu da čitaju, pišu, računaju i da rade. Sve ostalo će ih život naučiti. Danas vidim da je to bilo tačno”, počinje Olga svoju priču za BL portal, i u startu dodaje – da biste bili učitelj, morate, prije svega, da volite djecu.

Prvi posao na Manjači i susret sa Kočićevom mećavom

Po završetku školovanja dobila je stipendiju uz obavezu da prve radne godine provede tamo odakle je stipendija i dodijeljena. Tako je završila u Stričićima na Manjači.

“Koleginica i ja živjele smo u učionici. Imale smo mali šporet i slamaricu. Takvo je bilo vrijeme šezdesetih godina. Hranu smo morale kupovati u Banjaluci, pa smo pješačile kilometrima“, priča Olga.

Mnogo toga se, kaže, može reći o Manjači, ali ono što se ne može zaboraviti su njene nekadašnje mećave. Zbog jedne je, kako kaže, plakala na sav glas.

“Vraćale smo se iz grada kada je kod Nule počela strašna mećava. Nismo vidjele ni korak ispred sebe, vrtjele smo se ukrug i glasno dozivale pomoć. Tada sam shvatila šta znači Kočićeva mećava. Mještani su primijetili da se borimo sa snijegom, pa su krenuli po nas sa fenjerima“, prisjeća se Olga za BL portal.

Kaže da život na Manjači nikada nije bio lak i da je ne čudi što brojni uspješni Banjalučani potiču baš sa Zmijanja.

“Kad je zima, a žene tada nisu nosile pantolone, ti kroz smetove u onim krpicama, kosti te bole. Stričići su surovi, a opet tako topli, puni dobrih domaćina, a takva su i im i djeca. Upravo tu sam i stekla najljepše uspomene. Igrala sam se sa djecom između dvije vatre, skijali smo do mraka, svašta smo radili, ali i učili“, govori Olga, ali odmah podvlači da je to bilo vrijeme kada je riječ učitelja bila zakon.

Nakon dvije godine prelazi u Dubrave kod Gradiške, gdje ostaje punih 18 godina. Stižu nove generacije učenika koje izvodi na put, a u međuvremenu, na jednom autobuskom stajalištu, upoznaje svog budućeg supruga i postaje majka dvije ćerke.

“Radilo se, gradilo, da je bilo lako, vjerujte i nije. Svako jutro sam putovala iz Banjaluke u Dubrave na posao. Nerijetko sam i svoje ćerke vodila na časove, jer nisam imala drugog izbora. Vjerovatno je i zbog toga starija ćerka krenula mojim stopama i evo, danas joj do penzije ostala još jedna generacija đaka u Banjaluci. I tada, kao i sada, neko je kroz život prolazio lakše, a neko je morao kroz trnje. Ali, znate šta, djeco moja, sve prođe“, kaže Olga i dodaje da je svoj posao zbog narušenog zdravlja nešto ranije morala da napusti.

Onda, kako kaže, dolaze nesrećne, devedesete godine i Olgu iz jedne banjalučke škole pozivaju da se vrati svom pozivu, jer nema dovoljno kadra.

“Bilo je to teško vrijeme, očevi na ratištima, majke koje pokušavaju da održe privid života, a grče se u strahu, a djeca tužna. Znala su djeca šta se dešava, trebalo je to preživjeti, a opet su me svi slušali i učili. Bilo je dana kada im nije bilo do škole, pa se prvo dobro izigramo i onda učimo. Učitelj mora biti i psiholog“, sjeća se Olga.

Danas joj se, kako kaže, ne sviđa kad od mladih učitelja čuje da nisu u školi da bi čuvali djecu.

“Pa to dijete provede s tobom veliki dio dana. Dok je u školi, ono je i tvoja odgovornost. Učitelj ne prenosi samo znanje, već i vaspitava. Mi koji smo završili Učiteljsku školu kao da smo to drugačije, odgovornije posmatrali. Kakva bih ja bila učiteljica da ne vidim da mom učeniku treba pomoć? Ne znam koliko sam puta išla kući da razgovaram sa roditeljima, vidim kako žive, pomognem. Djeca moraju da u vama kao učitelju pronađu i sigurnost, jer kako da nešto očekuješ od njih, a daješ im samo koliko neki školski propis nalaže“, obrazlaže Olga.

Veliki Olgin nauk

Ova živahna penzionerka ni danas ne posustaje, pa sa svojih petoro unučadi redovno posjećuje banjalučke manifestacije. Po odlasku u penziju, pridružila se i Udruženju penzionisanih prosvjetnih radnika „Rana jesen“, osnovanom 1987. godine.

“Osmišljeno je da se ljudi nakon penzionisanja ne osjećaju odbačeno. Imamo oko 80 aktivnih članova, a okupljamo se jednom mjesečno u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske. Tako organizujemo razne događaje, ali i izlete na kojima se družimo. Mi se stvarno zabavljamo, a to nas i održava“, sa osmijehom objašnjava Olga.

Posebno ističe jedno pravilo udruženja.

“Kad god idemo na zajednički događaj, svi obučemo ono najljepše što imamo. Čemu čuvati stvari? Svaki dan je posebna prilika“, kaže Olga i dodaje još jedan nauk za mlađe generacije.

“Sve prođe i sve sam iskusila. Samo čovjek nikada ne smije pokleknuti. Treba ići naprijed”, poručuje Olga za BL portal.