Kako su u Banjaluku stigli “vražji fijakeri“?! Život Sulje Lampice više nije bio isti FOTO

13.03.2026. | 06:54

Dolazak Austrougarske donio je u Banjuluku mnoge novine, ali na prelazu iz 19. u 20. vijek jedna od najvećih senzacija bili su – automobili. Za tadašnje stanovnike grada to su bila gotovo nestvarna „gvozdena kola“ koja se kreću bez konja i volova, pa su vijesti o njihovom dolasku izazivale nevjericu, podsmijeh, ali i ogromnu radoznalost.

Kako je nedavno na društvenim mrežama zabilježio poznati banjalučki istoričar Zoran Pejašinović, u ljeto 1902. godine, nakon auto-trke između Pariza i Beča, grupa od petnaest automobilista sa prijateljima i nekoliko dama odlučila je da obiđe tada egzotične krajeve Bosne i Hercegovine i Dalmacije. Tako su se tog vrelog ljeta u Banjaluci pojavila čak četiri automobila sa neobičnim putnicima, među kojima je bio i 32-godišnji ekscentrični princ Don Jaime de Borbón, jedan od pionira evropskog automobilizma.

Vijest da u grad stižu „vražji fijakeri“ brzo se proširila među narodom. Govorilo se da su to kola koja imaju točkove, ali nemaju konje niti volove – a ipak idu sama. Takve priče su zbunjivale i zabavljale Banjalučane, ali su ujedno budile i ogromnu znatiželju. Neki trgovci donosili su vijesti iz drugih gradova gdje su automobili, navodno, izazvali pravu gungulu i strah među ljudima i konjima.

Kada su na gradskim tablama i stablima lipe i kestena osvanuli plakati sa tačnim datumom dolaska karavana, cijeli grad je počeo da se priprema za neobičan prizor. Najavljeno je da će automobili stići Carskim drumom iz pravca Gradiške. Već od ranog jutra duž prašnjavog puta, od Bojića hana do hotela Bosna, okupljao se ogroman broj ljudi – od djece i mladeži do staraca. Mnogi su, iako nije bio praznik, obukli svoja najbolja odijela i haljine.

Oko tri sata popodne gradski redari su počeli sklanjati djecu sa puta. Tada se sa rampe na Malti začulo neobično trubljenje, a ubrzo i brujanje motora. Narod se uskomešao, neki su se čak penjali na drveće da bolje vide prizor kakav nikada ranije nisu vidjeli.

Dok je grad bio u šoku i uzbuđenju zbog dolaska automobila, u sjeni tog događaja ostala je jedna tužna sudbina.

Kako navodi Pejašinović, među radoznalim građanima bio je i banjalučki fenjerdžija Suljo, poznat pod nadimkom Lampica. Dobrodušni Suljo danima je odlazio do Bojića hana i penjao se na drveće kako bi prvi ugledao čudna kola koja dolaze iz pravca Gradiške. Jednog dana, umoran i neispavan nakon noći provedene u paljenju i održavanju javnih fenjera, zaspao je na grani. U snu je pao na tvrdu zemlju i teško povrijedio kičmu.

Od tada je Suljo do kraja života hodao pogrbljen i sporo, jedva se penjući uz basamake. Kako su godine prolazile, sve manje je gledao oko sebe, a sve više u svoje prašnjave cokule i zemlju pod nogama.

Jedino bi ga uznemirio dječiji smijeh kada bi mu, zadirkujući ga, dovikivali:

„Bježi, Suljo, eto auta! Da vidiš kakve fenjere ima!“

Tako je, uz dolazak prvih automobila u Banjaluku, nastala i jedna mala gradska legenda – priča o Sulji Lampici, čovjeku čiju je radoznalost prema novom vremenu obilježila trajna nesreća, ali i ostavila trag u sjećanju grada.