Gdje pronaći dobre vrganje: Goran iz Stratinske otkriva kako izgleda potraga FOTO

Nikolina Stojanović | BL Portal

12.10.2026. | 16:32 Dodaj BL Portal kao Google izvor

Ustajanje prije zore, kilometri hodanja kroz šumu i oko za svaki detalj koji bi mogao otkriti gdje se krije vrganj. Tako izgledaju odlasci u gljive za Gorana Đakovića iz Stratinske, sela u okolini Banjaluke, koji je ljubav prema šumskim plodovima naslijedio od majke, a danas je dijeli i sa sinom Vladimirom.

Iako je ovogodišnja sezona zbog nedostatka kiše podbacila, Goran dobro zna gdje vrijedi tražiti gljive, zašto se one ne mogu uvijek pronaći i koliko je važno poznavati ono što berete.

„Mi to toliko volimo da možemo preći deset kilometara u potrazi za gljivama, a onda tek shvatimo da sve te kilometre moramo i da se vratimo. Ali kada pronađete jednu, odmah tražite drugu, pa treću. To je posebna ljubav“, priča Goran za BL portal.

Ljubav koja počinje u djetinjstvu

Goranova priča o gljivama počela je uz majku, koja je bila vrstan poznavalac ovih šumskih plodova. Ona je znanje stekla od nekoga ko ju je tome naučio, a Goran je uz nju odrastao upoznajući vrste koje se mogu pronaći u šumi.

„Moja majka je bila vrstan poznavalac gljiva. Nju je neko naučio, a ja sam onda išao s njom. Tako je počelo“, prisjeća se on.

Danas u šumu odlazi i sa sinom Vladimirom, pa se znanje koje je nekada sticao uz majku prenosi na novu generaciju.

Gljivari često kreću dok je još mrak, sa svjetiljkama i nadom da će prvi stići do mjesta na kojima se gljive pojavljuju. Za one koji ih vole, rano ustajanje i duga šetnja nisu prepreka, već dio čitavog doživljaja.

„Kreće se rano, još u zoru, sa svjetiljkama, da biste bili prvi. Kada volite gljive, nije vam teško ni hodati ni ustati rano“, objašnjava Goran.

Suša pokvarila sezonu, a gdje tražiti vrganje?

Ove godine vrganja nema u količinama na koje su berači navikli u povoljnijim sezonama. Razlog je, prema Goranovim riječima, nedostatak kiše, zbog kojeg su se gljive pojavljivale uglavnom na mjestima koja su dobila dovoljno padavina, a narodna izreka „kao gljiva poslije kiše“ nije nastala bez razloga.

„Ova godina je loša što se tiče vrganja, jer nije bilo kiše. Tamo gdje je bilo padavina, pojavili su se i vrganji. Gljive su takve, nikada ne znate šta će vas dočekati“, kaže on.

Osim vrganja, šume u okolini Banjaluke mogu ponuditi i druge vrste, poput rudnjača, bjelnjača, lisičarki i sunčanica. Ipak, uspjeh u potrazi zavisi od vremenskih uslova, poznavanja terena i iskustva berača.

Među predjelima poznatim po gljivama izdvajaju se Stratinska, Bronzani Majdan, Jošavka, Čelinac. Goran savjetuje početnicima da ne lutaju nasumično, već da u šumu krenu s nekim ko dobro poznaje lokalni teren i zna gdje se određene vrste mogu pronaći.

Iskusni gljivari, dodaje, često čuvaju svoje omiljene lokacije, pa je poznavanje terena jedna od prednosti koju stiču godinama provedenim u šumi.

Može li se živjeti od branja gljiva?

Goran gljive uglavnom bere za sebe i svoju porodicu, a ponekad ih odnese i ljudima koji ih vole i kojima vjeruje. Ipak, branje može biti i izvor prihoda, mada onaj ko se odluči da od njega živi mora računati na neizvjesnost.

„Moguće je živjeti od gljiva, ali to je sezonski i neizvjesno. To je kao sa šljivama, mogu da rode, a mogu i da ne rode“, objašnjava on.

Kada su šume bogate gljivama, berači mogu prikupiti značajne količine, ali u sušnim godinama ni iskustvo ne garantuje dobar ulov. Zbog toga je teško unaprijed planirati zaradu, jer ona direktno zavisi od prirodnih uslova i količine pronađenih gljiva.

Cijena takođe zavisi od vrste i ponude. Kada ih nema dovoljno, kilogram gljiva može koštati oko 25 KM, posebno pri kupovini direktno od berača ili prodavca. Mogu se pronaći i na pijacama i u marketima, dok se dio otkupljuje posredstvom otkupljivača, pa cijena koju dobije berač ne mora biti jednaka onoj koju plaća krajnji kupac.

Vrganji mogu sačekati i zimu

Ono što se ne potroši odmah može se sačuvati za hladnije dane. Vrganji se suše i koriste kao dodatak supama, čorbama i drugim jelima, a pravilno osušeni mogu se čuvati i mjesecima.

Kada su uslovi povoljni, gljive se mogu sušiti na suncu, dok se u sušarama taj proces obično završava za oko 24 sata, zavisno od načina sušenja i samih gljiva.

Tako se dio onoga što šuma ponudi tokom jeseni može sačuvati i za zimu, kada svježe gljive više nisu lako dostupne.

Sa gljivama se ne treba igrati

Nepoznavanje vrsta može biti izuzetno opasno, iako potraga za gljivama mnogima djeluje kao prijatan boravak u prirodi. Pojedine otrovne gljive veoma liče na jestive, pa čak ni fotografija ili opis u knjizi nisu dovoljni da bi početnik bio siguran u ono što je pronašao.

„Ko ne poznaje gljive, ne treba da se igra s njima. To je izuzetno rizično. Ne treba ići u šumu s knjigom ili gledati slike i na osnovu toga zaključiti da je neka gljiva jestiva“, upozorava Goran.

Kao primjer navodi crvenu muharu, čije karakteristične tačkice mogu otpasti, zbog čega neiskusni berači mogu pogrešno procijeniti gljivu. Opasnost predstavlja i zamjena sunčanice s otrovnim vrstama koje joj liče.

Zbog toga savjetuje da početnici u šumu odlaze s iskusnim poznavaocem koji pouzdano prepoznaje vrste, umjesto da se oslanjaju isključivo na ono što su pročitali ili vidjeli na internetu.

„Na internetu možete naučiti dosta osnovnih stvari, ali to nije dovoljno da sami krenete da berete. Treba da idete s nekim ko je vrstan poznavalac i kome vjerujete“, poručuje Goran.

Povratak u šumu znači mnogo više od pune korpe. Za Gorana Đakovića to je mjesto u koje se vraća zbog ljubavi koju nosi još iz djetinjstva.