Epilog izbora: Zašto su profitirale “prtljag” stranke u Banjaluci

16.11.2020. | 14:22

Sagledavajući bitku koju su u Banjaluci vodila dvojica rivala za poziciju gradonačelnika, nikako se ne smije ispustiti iz vida i bitka koju su vodile takozvane male stranke, tvrde politikolozi.

Na visokofragmentiranoj političkoj sceni koja, objašnjavaju, ne ide u prilog demokratijama u tranziciji, već tradicionalnom “ratu” vlasti i opozicije pridružile su se i “prtljag” stranke, kako bi u postizbornim koalicijama dobile što veći dio kolača i sa nekoliko procenata osvojenih glasova bile “faktor” u nekoj budućoj skupštinskoj većini.

Rascjepkanost političkog sistema najbolje pokazuju izborni rezultati, tačnije procenti osvojenih glasova za Skupštinu grada Banjaluka. Sabirajući rezultate dugogodišnjih “prtljag” stranaka koje su bile dio vladajuće koalicije, a koje su se u međuvremenu pocijepale, dolazi se do brojke od 27,36 odsto koliko su u zbiru osvojili DNS, DEMOS, SPS i SP, ne računajući Ujedinjenu Srpsku sa više od 8 odsto. Poređenja radi, SNSD kao najjača i najveća partija, osvojila je 26,91 odsto glasova prema trenutnim, preliminarnim rezultatima.

“Sa stanovišta nauke, za demokratiju poput naše jako je bitno da ostvari stabilnost političkih institucija, a to se ne može postići u ovako fragmentiranom sistemu. Mi stalno svjedočimo sukobima između malih stranaka i onih centralnih, na kojima je težište koalicionog aranžmana i koje često budu zloupotrebljene. Takozvane “prtljag” stranke imaju ogromnu ambiciju da uspiju i, danas-sutra, za svoje pulene ostvare što bolje pozicije”, kaže doktor političkih nauka Vlade Simović.

Zbog takve ambicije koja često liči na lov u mutnom, male stranke su se i na ovim izborima biračima predstavljale čas kao vlast, čas kao opozicija, dodvoravajući se svima. To najbolje potvrđuje činjenica da se u dosadašnjem, preliminarnom zbiru manjih stranaka koje su sa SNSD-om bile dio Vidovdanske koalicije i podržavale Igora Radojičića dolazi do brojke od oko 40 odsto osvojenih glasova.

Simović podsjeća da su te stranke često ili na granici cenzusa ili pojedinačno uspiju da osvoje uglavnom jednocifren procenat glasova, pa sa takvim kapacitetima postaju dio većine i koalicija, nakon čega iz sjenke parazitiraju na moći onih velikih.

“To je jedna od najvećih zamki rascjepkanosti, jer kako god da sastavite tu koaliciju najveća stranka uvijek je najvidljivija, pa i birači i politički apstinenti nju vide kao jedinu odgovornu, o kojem god problemu da se radi”, smatra Simović.

Dodaje da baš i nije bilo zahvalno prognozirati koliko će ta rascjepkanost pomoći ili odmoći izbornom rezultatu i vladajućih i opozicije, ali da je svakako odmogla realnom sagledavanju stvari, jer su se „ratovi“ vodili na previše frontova.

“Pravo nadmetanje za što bolju poziciju vodilo se upravo među manjim i podijeljnim strankama vladajuće koalicije”, kaže Simović.

Naglašava da suštinski problem leži u Izbornom zakonu BiH koji smatra jednim od najvećih sistemskih propusta.

“Sent Lagijeva formula raspodjele mandata u kombinaciji sa izbornim pragom od 3 odsto pravi izrazito heterogene parlamente i često nestabilnu vlast”, zaključuje Simović.