“Crna kita” iz Banjaluke: Kako je Branko Ćopić sa društvom pretvarao tugu u veselje

13.04.2026. | 06:56

Na prvi pogled, naziv “Crna kita” može zazvučati provokativno, pa čak i vulgarno savremenom čitaocu. Ipak, iza tog imena krije se jedna sasvim drugačija, gotovo romantična priča iz đačkih dana u Banjaluci, na koju je nedavno na društvenim mrežama podsjetio istoričar Zoran Pejašinović.

Riječ je o polutajnom društvu koje je tridesetih godina prošlog vijeka okupljalo devet mladića iz konvikta banjalučke Učiteljske škole. Neformalnu družinu predvodio je, kako se često ističe, “šeret na šeretima” – mladi Branko Ćopić, što dodatno otvara prostor za vjerovanje da je upravo on osmislio neobično ime.

Ime koje zbunjuje, duh koji oduševljava

Iako danas može izazvati podsmijeh ili čuđenje, naziv “Crna kita” u vremenu kada je nastao nosio je drugačije značenje. Duh jezika bio je drugačiji, pa se, prema tumačenjima, prije može govoriti o floralnoj simbolici nego o bilo kakvoj vulgarnoj konotaciji.

Uostalom, teško je zamisliti da bi Ćopić, poznat po toplini i suptilnom humoru, svjesno birao ime koje bi imalo prizvuk neprimjerenog. Naprotiv, sve upućuje na igru duha i mladalačku dosjetku.

Društvo koje je dijelilo i smijeh i hljeb

“Crna kita” nije bila samo mjesto šale i dosjetki. Bila je to mala zajednica u kojoj su se njegovali solidarnost i prijateljstvo. Uz Ćopića, družinu su činili Ljubo Krneta, Ratko Maričić, Tihomir Maksimović, Nenad Burazor, Milenko Miladinović, Dušan Divjak, Nemanja Vlatković i Abaz Bešlagić.

Okupljali su se po đačkim sobama, gdje su satima slušali Ćopićeva pripovijedanja i šeretluke, ali i zajedno učili, pomagali jedni drugima i dijelili ono malo što su imali, od garderobe i rublja do pribora.

Nerijetko su, kako profesor Pejašinović navodi, odvajali i od usta da bi nahranili siromašnije od njih samih. Kada su neki od njih, poput Ćopića i Burazora, prešli u podstanare, družina im je nastavila donositi hranu.

Književnost kao zajednička strast

Pored drugarstva, povezivala ih je i ljubav prema književnosti. Posebno mjesto u njihovim razgovorima zauzimao je Petar Kočić.

Mladići su zajedno čitali i tumačili ozbiljna djela, a često su odlazili i do Govedarnice kod Kastela, tragajući za ljudima i pričama koje su inspirisale Kočićeve likove. Bila je to potraga za živom književnošću, za onim što se nalazi između redova, ali i u stvarnom životu.

Ime koje ne određuje sudbinu

Ako bi se primijenila latinska izreka “Nomen est omen” – ime je znak – u ovom slučaju ona ne bi imala mnogo smisla. Jer iza neobičnog naziva krila se priča o mladosti, prijateljstvu i duhu koji je, kako je sam Ćopić zapisao, znao “tugu pretvoriti u veselje”.

Upravo zato, “Crna kita” danas ostaje zanimljiv detalj iz kulturne i studentske istorije Banjaluke, podsjetnik na vrijeme kada su se i u skromnim uslovima stvarale velike priče.