“Ni on često nije imao, ali kad ima podijeli”: Džejev drug iz djetinjstva otkrio emotivne detalje o pjevaču

08.12.2020. | 15:11

Vijest da nas je zauvijek napustio legendarni Džej Ramadanovski rastužila je cijeli Balkan.

Blic ga prenosi u cjelosti.

“Gledam maloprije Džeja, Bog dušu da mu prosti, u nekoj staroj emisiji “Balkanskom ulicom” i razmišljam kako da bez patetike opišem momenat kada sam prestao da ga gledam kao pjevača već kao jednu divnu, emotivnu mučenu dušu. Ne, neću pisati o našem prvom susretu sada već davne ‘91. godine u “Velikoj Srbiji” nadomak Valjeva kada smo sticajem okolnosti sjedili za istim stolom pomenute kafane u kojoj je on bio zvijezda večeri.

On pjevao, društvo i ja pili, povremeno nam se u pauzama pridruživao da malo odmori, baci koju riječ sa nama i to je to, ništa bitno. Neću ni pisati da sam se tada zamalo rastao od tadašnje djevojke, a sadašnje mi žene jer sam “na Džeja” umjesto sa njom otišao sa drugaricom na koju je ova moja bila žestoko (ruku na srce sa razlogom) ljubomorna, to je već neka druga priča.

Ova priča se dešava nekih dvadesetak godina kasnije. Dolazim ispred “Gaučosa” na Dorćolu po stranku. Tih godina sam još uvijek radio kao taksista. Iz kluba izlaze Džej i još neki lik.

Pozdraviše se, zagrliše i lik uđe u auto, a Džej se vrati nazad u klub. “Ima li posla, bla, bla” znate kako već počinje priču neko ko želi da razgovara sa vama…i načesmo priču.

Vrlo prijatan čovjek, miran, kroz razgovor se vidi načitan i obrazovan. Pričamo, a ja razmišljam kako mi čovjek baš nekako ne ide uz Džeja i njegovu ekipu.

Stigosmo i do toga.

“Evo večeras dođoh sa nekim društvom do “Gaučosa” iako nemam baš običaj da idem po klubovima. Popili po neko piće i krenusmo kući. U prolazu sasvim slučajno naletim na Džeja u nekom njegovom, povećem veselom društvu.

Pravo da vam kažem, razmišljao sam da li da mu se javljam pošto nisam bio siguran da li će me se uopšte i sjetiti jer smo zajedno išli u osnovnu školu a to je bilo prije sto godina. Kad me je vidio, oduševio se. Prišao, zagrlio me i pozdravimo se što se ono kaže kao stari drugari. Ja mu se izvinim i kažem da treba da idem, ali šipak, nema šanse.

Ne da mi.

I šta ću, ostanem sa njima, riječ po riječ, piće po piće i u jednom momentu kaže Džej cijelom tom društvu: “Lako je meni danas da imam mnogo prijatelja kada sam napravio nešto od svog života. Ima tu mnogo pravih a ima i lažnih.

Ali vidite ovog čovjeka”, pokazujući rukom na mene, a ja razmišljam šta li će sada da kaže “on je moj prijatelj iz osnovne škole. Tada sam bio samo mali ciganin iz odjeljenja, dijete razvedenih roditelja koje živi sa babom. A baba nema kintu da mi da za užinu. Više bio gladan nego sit. E vidite, ovaj ovdje čovjek ako ima kiflu on je podijeli sa mnom. Ni on često nije imao, ali kad ima podijeli. A mnoga druga djeca su me izbjegavala. Ko voli cigane, pa još sirotinju”, i nasmija se, a nasmijaše se i oni iz društva. Onda ponovo nastavi ozbiljno: ‘Ja mu te kifle nikada nisam zaboravio i biću mu vječiti dužnik zbog njih'”, naveo je.