Novi žitelji Černobilja

Nuklearna katastrofa koja je zadesila Černobilj 1986. ostavila je za sobom mrtva naselja koja su ljudi napustili strahujući od trovanja radijacijom.

Međutim, sada se neki odlučuju za život u raspadnutim kućama na rubu zabranjene zone.

Tokom tople ljetne večeri Marina Kovalenko igra fudbal sa svoje dvije ćerke tinejdžerke u dvorištu.

Irina i Olena se smiju gledajući kako se porodični pas rve sa loptom, zbog čega su se unezvijerene kokoške rastrčale svuda okolo.

Nasuprot tome, svijet van ograde dvorišta iza kuće je tih i miran.

Brojne kuće, prodavnica i biblioteka čame napuštene u selu Steščina, na sjeveru Ukrajine. Jedino šuma se širi – puzajuće biljke pronalaze pukotine u selu i zavlače se u njih.

Porodica je dobila nove komšije, ali gotovo svi su u 70-im i 80-im godinama života.

Uprkos nedostatku komfora i mogućnosti, prije četiri godine Marina i njene ćerke su spakovale sve što su posjedovale i prevalile nekoliko stotina kilometara kroz Ukrajinu da bi živjele ovdje – samo 30 km od černobiljske nuklearne zabranjene zone.

Stvaranje doma

Marininoj kući očajnički treba popravka. Podovi trule, a metalni radijatori su napukli – najveći problem na mjestu gdje zimi temperatura može pasti i do -20C.

Članovi porodice imaju osnovne sirovine – gas, struju i signal za mobilni telefon, što znači da imaju pristup internetu. Međutim, na raspolaganju im je jedino poljski toalet. Situacija sa vodom nije dobra – jedini izvor je zagađeni bunar koji sa kućom povezuje samo jedna cijev. Prije korišćenja, voda mora da se prokuva.

Marininoj kući očajnički treba popravka. Podovi trule, a metalni radijatori su napukli – najveći problem na mjestu gdje zimi temperatura može pasti i do -20C.

Članovi porodice imaju osnovne sirovine – gas, struju i signal za mobilni telefon, što znači da imaju pristup internetu. Međutim, na raspolaganju im je jedino poljski toalet. Situacija sa vodom nije dobra – jedini izvor je zagađeni bunar koji sa kućom povezuje samo jedna cijev. Prije korišćenja, voda mora da se prokuva.

Kada je stigla, Marini je i to bilo preskupo. Zbog toga su vlasti ponudile njenoj porodici neuobičajeno rješenje – da u kući budu sa još nekim.

Porodica je brinula o starijem čovjeku u poodmakloj fazi demencije, što je bila protivusluga za hranu i prenoćište. On je umro prije dvije godine, nakon čega su dobili kuću u nasljedstvo.

U dvorištu, Irina i Olena pokazuju preostale članove svoje “porodice” – nekoliko kokoški, zečeva, koza, čak i par morskih prasadi.

Kada nisu u školi – do koje pješače pet kilometara – sestre najviše vremena provode pomažući mami u bašti, uzgajajući povrće i brinući o životinjama.

Jedini izvor prihoda ove porodice jeste socijalna pomoć od 183 dolara mjesečno. Proizvodnja hrane za sopstvene potrebe i održavanje stočnog fonda za mlijeko i meso od suštinske su važnosti za njihov budžet.

Pronalaženje utočišta

Marina i njene ćerke izbjegle su iz Toškivke, velikog industrijskog grada u oblasti Donbas u istočnoj Ukrajini. Četiri godine nakon izbijanja sukoba na istoku države procjene su da je nastradalo oko 10.000, a raseljeno oko dva miliona ljudi.

Sukob je počeo 2014. godine.

Nakon ruske aneksije krimskog poluostrva, naoružani separatisti u istočnoj Ukrajini, pripadnici lokalne ruske zajednice, odlučili su da stupe u akciju. Borci su proglasili dvije separatističke enklave oko gradova Donjeck i Lugansk u Donbasu, srcu ukrajinske industrije uglja.

Proruski separatisti su krenuli da zauzimaju sela i protjeruju ukrajinsku vojsku iz manjih i većih mjesta u regionu i tako su se Marina i njene ćerke našle usred žestoke razmjene vatre.

S izuzetkom od par sati svakog jutra, granatiranje je bilo neprestano. Tokom tih privremenih prekida vatre svi su nastojali da povrate osjećaj normalnosti. Irina i Olena bi išle u školu, dok bi Marina išla u nabavku. Međutim, do podneva bi pucanje ponovo počelo. Noći su uglavnom provodile u podrumu, koji im je bio sklonište.

Jednom prilikom, Irina i Olena su se vraćale iz škole kada su se neočekivano našle usred razmjene vatre. Minobacački projektili su pljuštali posvuda unaokolo i Marina nije mogla da priđe ćerkama, koje su preživjele zahvaljujući prodavcu cipela, koji ih je odvukao sa ulice u svoj podrum gdje su bile na sigurnom.

Tada je Marina odlučila da moraju da odu odatle.

Barem još deset porodica iz Donbasa prešlo je isti put do napuštenih sela blizu zabranjene zone.

Poput Marine, većina njih je došla na preporuku dobrih prijatelja i komšija. Jedna žena čak kaže da je jednostavno izguglala “najjeftinije mjesto za život u Ukrajini”. Rezultat je bio: nedaleko od Černobilja.

Zabranjena zona

Dvadeset šestog aprila 1986. Černobilj je pretrpio najgoru svjetsku nuklearnu katastrofu.

Eksperiment sproveden radi testiranja bezbjednosti elektrane pošao je po zlu i izazvao požar koji je deset dana emitovao radijaciju. Oblaci sa radioaktivnim česticama jezdili su hiljadama kilometara, izbacujući toksičnu kišu širom Evrope.

Oko 116.000 ljudi koji su živjeli u blizini Černobilja bilo je odmah evakuisano. Oko oštećenog reaktora odmah je uspostavljena zabranjena zona, koja je kasnije obuhvatala i druga pogođena područja.

Tokom narednih nekoliko mjeseci bilo je iseljeno još 234.000 ljudi. Gotovo svi su otišli u žurbi. Neki su imali samo par sati da popakuju sve svoje stvari. Drugima je rečeno da će se vratiti poslije nekoliko dana. Mnogi evakuisani, koji su se bavili naturalnom poljoprivredom, preseljeni su u betonske višespratnice.

Međutim, postoje i oni koji nikada nisu napustili domove.

Danas je još uvijek je zabranjeno da se živi unutar zabranjene zone. Uprkos tome, između 130 i 150 ljudi nastanjuje taj prostor. Među njima ima mnogo žena, koje još uvijek, u svojim 70-im i 80-im, obrađuju zemlju predaka.

Takođe, veoma blizu zabranjene zone živi nekoliko pridošlica.

Podzemni rizici

Od kada se katastrofa odigrala, naučnici neprestano prate nivo radijacije u zemljištu, drveću, billjkama i životinjama na području Černobilja, čak i u oblastima van zabranjene zone.

Ne postoji više rizik od radijacije u atmosferi, kaže dr Valeri Kašparov sa Ukrajinskog instituta za poljoprivrednu radiologiju (UIAR). Ipak, u nekim dijelovima zagađenje može biti prijetnja po zdravlje ljudi.

Kašparov i njegov tim su nedavno utvrdili rizičan nivo radioaktivnog atoma cezijum – 137 u kravljem mlijeku proizvedenom izvan zabranjene zone. Čestice cezijuma, koje je upio korijen trave, našle su put do stoke koja je pasla.

U većim količinama, unos ove materije može dovesti do oštećenja ćelije u ljudskom organizmu, a u nekim slučajevima i do ozbiljnih oboljenja poput raka štitne žlijezde.

Međutim, Kašparov kaže da su ti rizici ograničeni na određena ključna mjesta. Njegov tim više od 30 godina radi na pronalaženju tih mjesta kako mogli da procjene potencijalni rizik kome su izloženi ljudi koji žive i rade u blizini zabranjene zone.

Na mapi koja pokazuje rasprostranjenost cezijuma -137 iz nuklearnog reaktora Černobilj, Kašparov pokazuje na selo Steščina gdje žive Marina i njene dvije ćerke. On kaže da je rizik od uzgajanja povrća ili konzumiranja kozijeg mlijeka u Steščini veoma mali. Međutim, nedavno je pokrenuto istraživanje rizika od radijacije u plodovima koji se mogu naći u šumskim predjelima, poput šumskih pečurki ili divljih jagoda.

Marina kaže da je upoznata sa potencijalnim rizicima od radijacije, ali da je njena porodica bježala pred daleko većom nedaćom – ratnom prijetnjom.

“Radijacija nas može sporo ubiti, ali ne puca i ne bacabombe na nas”, kaže Marina.

“Bolje je živjeti sa radijacijom nego sa ratom.”

Preduzetnik

Svoju šansu u ovim mrtvim gradovima – udaljenim manje od dva sata vožnje kolima od glavnog grada Kijeva – duž pojasa oko zabranjene zone, traže ne samo porodice, nego i preduzetnici.

Svakoga dana Vadim Minzuk šeta psa na dugom povocu pored bodljikave žičane ograde koja označava početak zabranjene zone. To je njegovo omiljeno mjesto na kome uživa u pjesmi ptica i tišini šume.

“Kao da živim na sjeveru Finske ili Aljaske”, kaže Vadim. “Ova oblast je najslabije naseljena u Ukrajini – samo dva čovjeka po kvadratnom kilometru.”

U gradu Horlivka, u istočnoj Ukrajini, gdje je nekada živio, Vadim je bio biznismen koji je zarađivao po nekoliko miliona dolara godišnje. Međutim, grad se našao na liniji fronta, artiljerija ga je satrla, a Vadimove fabrike i skladišta, nekada u zamahu, uništeni su – od nekih su ostali samo krateri.

Oko Horlivke se još uvijek vode borbe.

Vadim se sjeća kako je sa prozora kuće gledao borce koji podižu barikadu tik uz njegovu baštensku ogradu. Ponekad bi dvije armije bile stacionirane samo 100 metara od njegove kuće.

Tokom više od godinu dana njegova porodica je svakodnevno bila podvrgavana legitimisanju na vojnim punktovima po gradu. Vidjeli su mrtva tijela kako liježe kraj puteva. Čak su prisustvovali i ubistvu, kada su pobunjenici pred njima izvukli čovjeka iz auta i upucali ga usred bijela dana.

Najprije je evakuisao djecu, a zatim je sa ženom napustio grad. Odvezli su se kolima iz Horlivke i ostavili sve iza sebe.

Tokom nekoliko mjeseci živeći od ušteđevine, Vadim je putovao po Ukrajini i tražio mjesto gdje bi njegova porodica mogla da počne ispočetka. Jednog dana je dobio savjet.

Jedan rođak je čuo za jeftina imanja blizu Černobilja. Vadim je otišao da pogleda napušteno postrojenje za preradu žitarica u selu Ditjatki. Zbog blizine zabranjene zone bilo je jeftino dok, s druge strane, nije bilo mnogo daleko od Kijeva (115 km), što ga je činilo primamljivom poslovnom ponudom.

“Na jednom mjestu su mještani skinuli sav metal i krov je tu propuštao. Pričao sam sa vlasnikom i dogovorili smo se.”

Kupio je stovarište po cijeni od 1.400 dolara i još tri kuće za samo 240 dolara, zatim ih je sve sve povezao sa električnom mrežom i pokrenuo topionicu.

“Htio sam da počnem proizvodnju od reciklažnih materijala. Prva godina je bila najteža, ali tokom prethodne dvije godine osjećao sam se mnogo bolje.”

Vadim je čak ponovo zaposlio sedmoro svojih bivših radnika iz Donbasa, a za potrebe smještaja ponudio im je jednu od svojih kuća koju je preoblikovao u hostel.

“Mogu da živim i pomognem radnicima da zarade nešto. Plaćam najveće dažbine u ovom selu. Na kraju krajeva, Ukrajinac sam i želim da pomognem zemlji.”

Vadim kaže da ponekad razmišlja o radijaciji. Čak je kupio i ručni gajgerov brojač kako bi pratio nivo radijacije.

Međutim, nije zabrinut.

“Nivo radijacije u atmosferi je niži nego u Kijevu”, kaže samouvjereno.

“U poređenju s onim kroz šta prođete u ratu, radijacija nije ništa. Samo nekim čudom smo preživjeli.”

Ovdje uživa u životu.

Osim toga što se ne ratuje, razlog što se tako osjeća liježi i u posebnom spokoju karakterističnom za ovo mjesto.

I Marinina i Vadimova porodica govore o ljubavi prema dugim mirnim šetnjama po šumi.

Možda se ovdje skromno živi, ali ni jedna ni druga porodica ne žele da se presjele u veći grad, čak i ako bi im to donijelo više prijatelja i šansi.

“Ne brinem zbog radijacije”, kaže Marina. “Jedino mi je važno da kuršumi ne lete iznad glava moje djece. Ovdje je mirno. Spavamo spokojno i ne moramo da se krijemo.”

Vadim kaže da njegova žena ponekad poredi dijelove napuštene zabranjene zone i njihov ratom razoreni grad Horlivka. Ipak, razlika je očigledna – ovdje, na rubu zabranjene zone, ona vjeruje da njihova porodica ima budućnost.

“Mislio sam da smo sve izgubili”, kaže Vadim. “Međutim sada, s iskustvom života ovdje, osjećam da se stvari kreću nabolje.”

 

Izvor:(BBC News na srpskom)

 

Ostavite komentar: