Makedonci dobrovoljno odustali od države – sad nema kraja

Građani su nas pitali — zašto moramo da mijenjamo ime naše zemlje? Mi smo im rekli — kako bismo mogli postati dio EU. Ispunili smo sve. Sada građani pitaju — zašto ponovo dolazi do odlaganja?

„Tužna ispovijest“ Stiv Pendarovskog, šefa makedonske države, uslijedila je nakon ponovljene odluke Savjeta ministara da se ne odobri početak pregovora EU sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom.

Francuski model

Pri tome, obrazloženje francuskih zvaničnika zašto su blokirali proces djeluje logično: „Trenutni okvir je veoma dugačak i frustrirajući. Pregovori moraju biti efektni, stoga ih moramo preispitati“.
Formalno, Francuzi bi željeli da proces, jednom kada se otvori, završi uspjehom, da više ne bude slučajeva „vječitih pregovora“ i „višedecenijskih kandidata“.

Suštinski, njihovo zalaganje se tiče unutrašnje transformacije, preuređenja odnosa nakon izlaska Velike Britanije i određivanja dugoročnih ciljeva. To traži odgovore na brojna pitanja, između ostalih i na teme spoljnih granica EU, njenih geopolitičkih ciljeva i odnosa sa NATO-om. Priključenje Sjeverne Makedonije je na dnu liste.

Evropa u raspadu

EU gubi na „vjerodostojnosti“ zato što „unutar kuće“ nema saglasnosti oko pogleda na ključne prijetnje, nema stava o tome kako se postaviti u „novom svijetu“, nema vizije o daljem zajedničkom djelovanju u multipolarnom poretku, nema predstave ko su dugoročni saveznici, a ko najveći protivnici, nema strategija kako smanjivati jaz između siromašne periferije i bogatog centra, kako zaustaviti migracije sa obodnog prostora, spriječiti dalju depopulaciju graničnih područja, osigurati kontinentalnu bezbjednost.

Evroentuzijazam blijedi svuda, to je uočljiv trend; ako nadvlada u Parizu, Berlinu ili Rimu, onda EU više neće postojati, raspašće se kao Jugoslavija. Horski se ponavlja kako je to nemoguće. Zašto?

Nije se Jugoslavija raspala zbog „necivilizovanih naroda“, nesklonih demokratskim tekovinama, mada se tako pokušava predstaviti, već se to odigralo kada su unutrašnja sukobljavanja do te mjere oslabila integracioni proces, da je upliv spoljnih faktora postao dominantan, a solidarnost između konstitutivnih naroda iščezla.

Ima očiglednih razlika između EU i SFRJ, one su političke, ekonomske, istorijske, ali treba podsjetiti i da je južnoslovenska država bila manje kompleksna od „briselske“. Jugoslavija je bila više integrisana nego EU, imala jednu vojsku, jednu diplomatiju, monetarnu politiku, čak je predstavljala i jedinstven „kulturni prostor“, sa jasnim identitetskim stubovima.

Jednom će i Skoplje doći na red

Da bi danas bilo obzira prema Sjevernoj Makedoniji, najprije se mora obezbijediti solidarnost unutar EU. Zbog toga riječi predsjednika Pendarovskog nikoga nisu pogodile i nikoga nisu zabrinule, a mnogi u Briselu ih nisu uopšte ni registrovali.

Nesumnjivo, u jednom trenutku će sa Skopljem biti otvoreni pregovori, ali samo zbog potrebe evrobirokratije da produžava iluziju kako je EU i dalje bitna i bez sprovođenja suštinskih reformi. Ili u terminologiji Johanesa Hana — značajno je zbog „kredibiliteta“. To je za njih stvar propagande, a ne politike.

Koliko takav rasplet može pomoći Skoplju? Odgovor je jasan: nimalo. Jer čak i kada takav proces počne, nema izgleda da će se u doglednoj budućnosti završiti.

Promjena imena nije kraj

Promjena imena zemlje, koja je i prema priznanju predsjednika problematična (bilo je teško objasniti građanima zašto se to čini), nije kraj. Pendarovski strašno griješi kada kaže: „Ispunili smo sve“. U politici je mnogo toga u percepciji. Percepcija Skoplja je da su „pokazali hrabrost“ i „postigli kompromis“. Percepcija drugih zainteresovanih za „makedonsko pitanje“ je da se radi o odustajanju od matrice narodotvornosti i državotvornosti.

Kada ste pristali na ovakvu igru, promijenili ime, uklonili „sunce Vergine“ sa javnih mjesta, brisali iz naziva odrednice na kojima je građen identitet četvrt vijeka, ispunjavaćete i ostale zahtjeve koji će stizati sa raznih strana.

Bugarski konsenzus

Percepcija drugih jeste da pojmovi Republika Makedonija i Sjeverna Makedonija nemaju isto značenje. U Bugarskoj, gdje nema konsenzusa skoro ni po jednom važnom pitanju, oko toga su saglasni svi — i vlast i opozicija.

Rumen Radev je nakon posljednje odluke Parlamenta govorio o „zaštiti bugarskog identiteta“, a Bojko Borisov o „odbrani nacionalnih interesa“.

Te „zaštite“ i „odbrane“ nisu u vezi sa radom zajedničke komisije za obrazovna pitanja, već sa „rehabilitacijom bugarskih žrtava komunističkih represija“ i „jezičkim pitanjem“. Kako je navedeno — ustavni jezik u Sjevernoj Makedoniji predstavlja proizvod evolucije bugarskog i dijalekata tog jezika. Treba li uopšte naglašavati kako se sve ovo završava? Treba li uopšte napominjati da i Albanci imaju svoje zahtjeve, a da se „grčka lista“ kontinualno dopunjava?

Cilj je NATO

Prespanski sporazum nije iniciran zbog „evropske budućnosti“ i rješavanja „istorijskih nesporazuma“, već radi širenja NATO-a. A „evropska budućnost“ i „NATO perspektiva“ nisu iste stvari, čak više nisu u istoj kategoriji.

SAD se rukovode svojim geostrateškim ciljevima, štite interese kako znaju i umiju, ne dotiče ih što ovakav pristup često povećava unutrašnji konfliktni potencijal i regionalne napetosti. Trajaće dok im je korisno, dok su troškovi manji od prihoda, dok takvu politiku mogu održati. Kada to više ne bude opcija, slijedi prelazak u novu fazu, sa novim konceptom, redefinisanjem ciljeva.

Šta će tada biti sa Sjevernom Makedonijom? O tome bi najprije trebali da razmišljaju u Skoplju. „Tužne ispovijesti“ predsjednika neće nikoga pogoditi ni zabrinuti, a mnogi ih neće ni registrovati. Promjenom imena zemlje jedna garnitura političara stavila je sudbinu naroda u „tuđe ruke“ i dozvolila da o budućnosti države odlučuju „tuđa tumačenja“.

„Severnomakedonizacija“ nije dio rješenja, već je dio problema. Nekim stvarima u ovom procesu danas se može smijati, ali će u budućnosti to biti razlog za plakanje. Jedan potpis je promijenio sve.

 

Izvor:(SPUTNIK)



Ostavite komentar: