Projekcija filma 1984. u Narodnom pozorištu RS

Narodno pozorište Republike Srpske, sa zadovoljstvom vas poziva na projekciju filma Majkla Radforda 1984. nastalog po istoimenom romanu Džordža Orvela – scena “Petar Kočić”, ponedjeljak, 11. februar 2019. godine u 19.00 časova. ULAZ SLOBODAN!

Nakon projekcije slijedi razgovor o filmu koji će voditi dramaturg, Slaviša Radan, a u goste dolaze: Predrag Lozo, istoričar, i Igora Mišanović, vanredni profesor srpskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu u Banjaluci.

Potpuna kontrola života svakog pojedinca, vječni je cilj svih sistema već hiljadama godina.

Uskoro će to i formalno biti moguće – ugrađivanjem čipova u naša tijela. Danas se to uglavnom pokušava „prisiljavanjem“ na pripadanje nekoj od organizacija – da li onima manjeg obima (vladine i nevladine organizacije) ili onima sa ogromnom infrastrukturom (političke partije, NATO, EU), svejedno je – ni u jednima ni u drugima nemate pravo na vlasrito mišljenje. Kažem „prisiljavanjem“, jer ukoliko odlučite da ostanete slobodan pojedinac, vi ostajete van sistema i vaša misao neće stići dalje od članova vaše porodice i najbližih vam komšija. Tako da, bilo da ste slobodan pojedinac ili pak unutar neke organizacije, političke partije su se pobrinule da se u široki javni prostor plasira samo njihovo mišljenje.

Kada maloprije već pomenuh NATO, treba istaći da uvježbavanje kontrole nad svakim pojedincem nikada ne prestaje. Upravo je vojska ta koja to omogućava. Samim svojim ustrojstvom oduvijek je bila idealna da posluži kao pokusni kunić u eksperimentu za provođenje totalitarizma u praksi – u njoj se sasvim legalno kontroliše svaki minut vojnikovog vremena. Osim vojske, istu svrhu imaju i trendovska druženja zaposlenih nakon radnog vremena, na koja se uglavnom odlazi sa onim, dobro poznatim, zaleđenim osmijehom na licu. Ali se ipak ide… Jer se nema hrabrosti postati crnom ovcom u pretežno bijelom stadu.

Film “1984”, nastao je po istoimenom antiutopijskom romanu Džordža Orvela, napisanom 1945. godine. Roman opisuje totalitarno društvo u budućnosti (za Orvela je to bila tada daleka 1984. godina), u kome oligarhijski vlastodršci osmišljavaju sistem kroz koji će mase u potpunosti držati u pokornosti.

Materijal za roman, Orvel nalazi kroz lična iskustva sa ideologijama komunizma, fašizma, a ponajviše sa, ništa manje fašističkim metodama britanske imperijalističke vlasti. Prva iskustva stiče, još početkom 20-ih godina, dok je bio pripadnik indijske imperijalističke policije u Burmi – koju, nakon pet godina, napušta, proglašavajući sebe anarhistom. Sljedeće iskustvo nosi iz španskog građanskog rata gdje se priključio komunističkoj miliciji, da bi kasnije postao uvjereni antikomunist. Na kraju, i iz Drugog svjetskog rata, gdje je bio šef indijskog servisa BBC-a. Orvel ne krije da tadašnje britansko Ministarstvo rata, po svojim metodama (sistemskom izvrtanju istine), direktno odgovara Ministarstvu istine iz njegovog romana.

Priča je smještena u izmišljenu državu Okeaniju, što je metafora za većinu današnjih sistema u svijetu (o ovima sa naših prostora da i ne govorimo), gdje svu vlast u svojim rukama drži Partija, tačnije određen broj ljudi unutar užeg dijela Partije na čelu sa Velikim bratom kao velikim vođom.

Sve odluke donosi Partija, sve je kažnjivo, pa tako i tajno vodenje običnog dnevnika, a svako kršenje zabrana kažnjava se smrću. Ne postoje sudovi i zakoni – Partija proizvoljno sudi i kažnjava. Svi su pod konstantnim (dvadesetčetveročasovnim) nadzorom Velikog brata sa ekrana na zidu – bez mogućnosti da ga isključe. Tu privilegiju imaju jedino članovi uže Partije. Danas je, zbog svog čestog korištenja, opšte poznata parola “Veliki brat te posmatra!”. A možda je malo poznato da je preuzeta upravo iz Orvelovog romana.

Glavni lik filma je Vilson Smit, zaposlen u Ministarstvu istine – na falsifikovanju iste.

Ministarstvo, radi svojih ciljeva, neprestano vrši prepravljanje istorije – svakodnevno se vrši falsifikovanje starih činjenica i ide toliko daleko, da se više niko i ne sjeća šta je uopšte bilo prije Partije.

Falsifikovanje je odgovor na onaj dio istorije koji nije poželjan, koji diskredituje ideologiju Partije. Neželjene činjenice odmah se bacaju u “Mašinu zaborava”, neku vrstu vatrenog šporeta.

Na trenutak ću zastati i upitati se: “Zar mi sva ova rabota nije odnekud poznata? Da me ne podsjeća na zapadne nam “susjede” iz proteklih, ali i današnjih vremena – pripadnike demokratskog Evropskounijaškog pokreta? Ali i one nam jugoistočne? I one još malo istočnije od njih – koje još uvijek muče postporođajne muke vlastitog imenovanja? Ali budimo objektivni, ništa se tu ne događa slučajno – sve te rabote su dobile blagoslov sa jednog vrlo uzvišenog i “časnog” mjesta.

No, preduslov svih tih događanja je da lokalne partije svoje podanike zadrže u što većem neznanju (što je inače cilj skoro svih današnjih vlada širom svijeta), što će im onda omogućiti da ih obilato nahrane pripremljenim lažima, pogotovo onim ključnim za postavljanje kamena temeljca pri zasnivanju nacije (kao kod prethodno pomenutih). A što je jednako važno, spriječiti da se u njihovim glavama javljaju misli o istinskoj slobodi ili, ne daj bože, revoluciji. Stoga im kao zamjenu nude sva moguća i nemoguća papirnata prava i slobode, nastavljajući im tako ispirati mozak – sve dok ne dobiju podanike koji će bespogovorno da slušaju šta im se naredi.

A kada ih konačno načine takvima, više neće postojati ništa što u praksi neće biti ostvarivo. Za primjer, želim da navedem nekoliko izdvojenih parola vladajuće partije Okeanije – barem neke nam od njih, hvala bogu, još uvijek zvuče sumanuto, ali, sve su prilike, ne zadugo:

“Neznanje je moć!“

“Ni prošlost, ni sadašnjost, ni budućnost, ne postoje same po sebi. Stvarnost je u umu ljudi. Ne u umu pojedinca… već u umu Partije. Mi kontrolišemo činjenice, osmišljavamo istinu… “

“Kako jedan čovjek potvrđuje moć nad drugim? Poslušnost nije dovoljna. Moć je… nanošenje bola i poniženje. Inače, nikad nisi siguran. Moć je rastavljanje ljudskih umova i njihovo ponovno sklapanje u novim oblicima po slobodnom izboru.”

“Ne postoji lojalnost osim lojalnosti Partiji.”

“Mi kontrolišemo život na svim nivoima. Mi stvaramo ljudsku prirodu. Ljudi su beskrajno podložni tuđem uticaju…. Oni su bespomoćne životinje.”

“A da li ti sebe smatraš čovjekom? … Ako jesi, ti si posljednji čovjek. Tvoja vrsta je izumrla. Mi smo nasljednici. Da li shvataš da si sam? Ti si van istorije. Ne postojiš.”

Nakon posljednja dva citata, jedno pitanje se samo nameće. Ali, prije odgovaranja, zahtijeva podrobno razmišljanje o sebi, a onda i potpuno iskren odgovor.

Pitanje glasi: Koliko se nas danas, zaista može nazvati istinskim čovjekom???

S obzirom da nas preko 95 % bez pogovora pristaje na razne budalaštine kojih, na žalost, u današnjem svijetu ne manjka? S obzirom da redovno odlučujemo da idemo linijom manjeg otpora? S obzirom da ni na tren da pomislimo da možda u crno ofarbamo naše bijelo runo? Ionako već odavno uprljano…

Slaviša Radan

 

(BL PORTAL)

 

Ostavite komentar: