Od – ne znaš ništa, do poznatog pisca: Berislav Blagojević o životu, jednom psu i ljubavi

12.03.2023. | 07:40

Nešto prije svoje tridesete, pogledao sam se u ogledao i upitao: Pa dobro, čovječe, šta ti znaš da radiš sa toliko godina? Jer, da sam znao da popravljam bojler, radio bih to i lijepo živio, ali nisam. Onda sam sebi rekao – ako već ne znaš ništa, a voliš da piskaraš, hajde probaj. Tako svoju priču za BL portal započinje poznati banjalučki pisac, Berislav Blagojević. 

Za one koji ne znaju, Berislav je magistar geografskih nauka, ali ni sa magistraturom nije mogao da nađe posao u struci. Negdje u to vrijeme i počelo je ono njegovo “preispitivanje”.

“Bilo nas je puno u generaciji i nije bilo mjesta za sve. Zbog toga sam odlučio da se bavim naučnim radom i upisao sam postdiplomske studije, ali sam morao da pronađem privremeni posao na kojem sam ostao deset godina. Radio sam u proizvodnji zaštitne opreme, bio sam zadužen da vodim magacin i da radim neki komercijalni posao, a za to baš i nisam bio nadaren, pa im hvala što su me toliko dugo trpjeli”, priča Berislav i prisjeća se nekih divnih ljudi koje je na tom poslu upoznao.

Naročito, kako kaže, hrabrih dama koje su radile i po dva posla da bi hranile djecu, noseći “kamenje” na svojim plećima, ali sa toliko duha i životne energije.

“Zbog toga mi je bilo divno što sam radio u toj firmi i sa tim ženama, jer potrebno je da se i takvim životnim situacijama čovjek bavi u književnosti. Nažalost, i u pisanju je danas sve isprogramirano“, kaže Berislav i odmah dodaje da on takav ne može biti, jer onda to ne bi bio istinski Berislav, koji voli sve što mu se desilo, i lijepo i ružno.

Ta isprogramiranost današnjeg svijeta, sa previše obaveza i premalo vremena za knjige, nimalo mu se ne sviđa, jer mu se čini da se poenta svijeta i življenja svodi upravo na to – pomoću previše obaveza i brojnih internet sadržaja, ne dozvoliti ljudima da razmišljaju.

“Imati mjeru u svemu je posebna vještina, koja nije toliko teška koliko ljudi nisu svjesni da je potrebna. Mi smo stalno dostupni svima, pošalje ti neko poruku kasno, ako ne odgovoriš odmah – panika”, slikovit je Berislav.

Ujedno je uvjeren da se sve u životu dešava sa razlogom. Naravno, loša iskustva dovedu te do toga da pomisliš – zašto se baš meni to dešava, ali se onda ispostavi da je baš tako moralo biti.

,,Tako sam, radeći u preduzeću, počeo rukopis ,,Tiši od vode“ i poslao ga na konkurs. Jednog jutra, dok sam bio na merdevinama, zazvonio mi je telefon. Ovdje supruga Borislava Pekića, Ljiljana, čulo se sa druge strane. Ma, kad nisam pao sa tih merdevina kada se predstavila i rekla da sam dobitinik nagrade. Poslije svako pita šta za tebe nagrade znače, pa, eto šta znači. Znači sve“, objašnjava Berislav, ubijeđen da su baš merdevine bile pravo mjesto na kojem je dobio taj poziv, a ne neki kabinet.

Nakon toga dobija ugovor za knjigu, pozive za brojna gostovanja, život mu se mijenja na bolje, ali ipak ostaje da radi u firmi sve do svjetske ekonomske krize. Tada ostaje bez prihoda, ali ne i bez podrške. I tada i sada, tu je supruga Marija za koju kaže da je njegovo sve i da njegova brojna djela ne bi postojala bez nje.

“Kasnije se ponovo aktiviralo Udruženje književnika u kojem sam postao sekretar, pa sam nešto malo zarađivao. Nakon toga sam se sa suprugom preselio u Slatinu kod Banjaluke. Svi su govorili – vi niste normalni, gdje ćete tamo, šta ćete bez auta i bilo je stvarno naporno prvih nekoliko mjeseci. Ranije nismo živjeli na selu i nismo znali ništa”, kroz osmijeh priznaje Berislav.

Igrom slučaja, tokom te selidbe uspio je da se zaposli kao portir u Dječijem pozorištu Republike Srpske, ne bi li nekako ,,preklopio “ primanja. Tu je od kolege dobio stari laptop na kojem je počeo da zapisuje neke “bisere” i događaje sa psom. Tako je od neobaveznih zapisa i usred portirnice, i nastao dobar dio knjige.

“Nisam ni sanjao da će to biti štampano, a kamoli da će moja knjiga uskoro doživjeti adaptaciju na daskama tog pozoršta. Bilo je sjajno upoznati sve te ljude, način na koji pozorište radi i koliko je tu ljubavi. To je jedna ogromna porodica“, priča Berislav, čije je djelo ,,Upoznajte Gagarina, najšašavijeg psa u svemiru “prekrojeno” u dječiju predstavu koju možemo očekivati naredne sedmice u Banjaluci.

Zahvalan je što će priča o njegovom obožavanom ljubimcu kojeg više nema, živjeti i na ovaj način i što će djeca upoznati njegovog psa, koji, kaže Berislav u svom stilu, sada maše repom po nebeskim visinama.

“Gagarina sam napisao u šaljivom tonu, za djecu, iako sam, u suštini, patio za njim. Sada Marija i ja ponovo imamo psa i još šest mačaka, to je bezuslovna ljubav, ali i velika obaveza. Pored toga, hranimo i druge životinje, koje su, kao, ničije. Životinje te nauče strpljenju, a život u prirodi osjećaju pripadanja, smjenama godišnjih doba, i ti postaneš dio toga. U gradu se to svodi da samo promijeniš sezonsku garderobu“, objašnjava Berislav, koji je sada zaposlen u Narodnoj i univerzitetskoj bibiloteci.

I srećan je, jer mu je cijeli svijet inspiracija.

Željka Pavlović, BL portal