Kako je siromašan jevrejski dječak postao čuveni glumac: Kirk Daglas, miljenik Holivuda

09.12.2021. | 22:53

Kirk Daglas je bio jedini dječak među sedmoro djece rođene od para ruskih Jevreja koji su završili u Novom Amsterdamu, malom mjestu u sjevernom dijelu Njujorka. Njegovo rođeno ime bilo je Isur Danielovič, ali su njegovi roditelji ubrzo usvojili prezime Demski, a on je na kraju počeo da koristi ime Izi.

Pravo je čudo što je uspio da izađe iz Novog Amsterdama, s obzirom na to koliko je njegova porodica bila siromašna, ali se ipak vinuo do zvijezda, a danas bi ovoj glumačkoj legendi bio rođendan.

Članovi male jevrejske zajednice u većinski antisemitskoj četvrti, svjesni njegovog umeća u hebrejskim studijama, razmišljali su da udruže svoje resurse kako bi ga poslali u rabinsku školu. Ali Daglas kaže da je već znao šta će mu biti ulaznica:

“Želio sam da budem glumac još od kad sam bio dijete u drugom razredu. Ja sam radio svoju prvu predstavu, glumio sam obućara, a mama mi je napravila crnu kecelju. Moj otac, koji se nikada nije interesovao za ono što radim, bio je pozadi, ali ja to nisam znao. Poslije nastupa, dao mi je prvog Oskara: kornet za sladoled. Nikad to nisam zaboravio.”

Opasan momak koji odbija velike prilike
Demski je tada imao samo 163 dolara u džepu, ali je zaradio dobre ocijene tokom srednje škole i odlučio je da pokuša da pronađe svoje mjesto pod suncem.

Sa drugom je stopirao cio put do koledža. Na kraju ih je povezao kamiondžija koji je prevozio đubrivo, tako da kada su napokon stigli na koledž “nisu baš dobro mirisali. Dekan ih je neprestano njuškao, ali mu kultura nije dozvolila da postavlja suvišna pitanja”. Ipak, uprkos neprijatnom mirisu, primljen je sa kreditom koji je otplaćivao radeći povremene poslove kada nije bio na nastavi.

Jednog leta, tokom koledža, zaposlio se u ljetnoj igraonici u Adirondaksu, gdje je upoznao kolegu glumca i dijete imigranata koji je promijenio ime u Džordž Sekulović, i predložio da i Demski promjeni svoje ime u Kirk Daglas.

Nakon diplomiranja 1939. godine, Daglas se uputio u Njujork, gdje je dobio stipendiju za prestižnu Američku akademiju dramskih umjetnosti. Tamo se sprijateljio sa mlađom djevojkom iz grupe po imenu Beti Džoan Perske, koja će mu promijeniti život, i prije i nakon što je promijenila sopstveno ime u Loren Bekol.

Njihovo doživotno prijateljstvo učvrstilo se, kaže, jednim konkretnim činom ljubaznosti sa njene strane: “Imao sam tanak kaput koji mi je neko poklonio, a bila je zima, ona je pogledala taj kaput i pomislila da se smrzavam, pa otišla je kod strica, odvratila ga od nošenja šinjela i dala mi ga. Nosio sam ga dvije godine.”

Nedugo nakon što je Daglas završio svoje dvije godine na Američkoj akademiji, izbio je Drugi svjetski rat i on se prijavio u mornaricu. Po završetku rata, vratio se u Njujork i glumio u otprilike 10 pozorišnih predstava, uključujući i nekoliko na Brodveju.

Producent Hal Volis je primijetio Daglasa i želio da ga stavi pod sedmogodišnji ugovor, kao i većinu zvijezda tog doba. Daglas se priseća: “Rekao je: ’Želim da potpišeš sedmogodišnji ugovor ili ću te odbaciti.‘ To me je nekako naljutilo. Pa sam mu rekao da me slobodno odbaci. I on je to uradio. Tada sam bio bez ugovora, što je tada bilo rijetkost. Ali preživio sam.”

Proveo je sledeće tri godine igrajući sporedne uloge, nekoliko u veoma dobrim filmovima kao što su “Out of the Past” (1947) i “Pismo trima ženama” (1949).

Onda je došao ključni trenutak. Ponuđeno mu je mnogo novca da glumi zajedno sa Avom Gardner i Gregorijem Pekom na visokobudžetnom djelu pod nazivom “Veliki grešnik”, ali je to odbio da bi umjesto toga glumio u niskobudžetnom filmu bez drugih zvijezda i gotovo bez novca. “Moji agenti su mislili da sam lud… bili su zapanjeni. Odbio sam to jer sam želio da igram tvrdog momka”, a drugi film bi mu pružio priliku da uradi upravo to.

Kako se ispostavilo, “Veliki grešnik” je bio promašaj, dok je “Šampion”, u kojem Daglas glumi boksera koji žudi za poštovanjem, postao veliki hit, donio mu je nominaciju za Oskara za najboljeg glumca i učinio ga zvijezdom.

Uloge koje će se pamtiti zauvijek
Nakon filma “Šampion”, govorio je Daglas, mnogo se stvari u njegovom životu promijenilo — njegova anonimnost je nestala, cijena mu je porasla, a morao je da igra još upečatljivije uloge u nezaboravnim filmovima vrhunskih reditelja, poput oportunističkog novinara u “Asu” Bilija Vajldera.

U filmu “Rupa” (1951), korumpirani policajac u “Detektivskoj priči Vilijama Vajlera” (1951), nemilosrdni holivudski producent u filmu “Loši i lijepi” Vinsentea Minelija (1952), za koji je dobio drugu nominaciju za Oskara za najboljeg glumca, i izmučeni umjetnik Vinsent van Gog u “Minelijevoj Žudnji za životom” (1956).

Ostale stvari su, međutim, uprkos slavi, ostale iste.

Kada se vratio u Novi Amsterdam da posjeti svoje prijatelje i rodbinu, zatekao je oca, koji je sada bio otuđen od porodice, u lokalnom salonu sa kojim je vodio kratak razgovor u kojem mu je otac priznao samo da mu se dopao film “Šampion” – i to je bilo sve.

Međutim, što se njegove majke tiče, Daglas je uvijek bio slab na nju. U srcu svoje karijere, žudio je za “mogućnošću da pronađe neke projekte koje bi stvarao sam”, pa je 1955. uradio nešto što je Bert Lankaster, ali i malo koji drugi glumac u to vrijeme uradio, i osnovao sopstvenu producentsku kuću, koju je nazvao Brina Productions, po svojoj majci.

Kompanija je proizvela nekoliko najboljih filmova u kojima je Daglas ikada glumio, uključujući “Staze slave” (1957), “Vikinzi” (1958), “Spartak” (1960), “Usamljeni su hrabri” (1962) i “sedam dana u maju” (1964).

“Kad pomislim na svoju majku, koja nije znala da čita i piše, seljanku iz Rusije, sjetim se situacije kada sam je odvezao limuzinom do Tajms skvera, zaustavio auto i pokazao joj svoju fotografiju na bilbordu. Ona je samo konstatovala da je Amerika divna zemlja jer me je tu vidjela, što i jeste”, zaključio je svojevremeno Daglas.